Kako se raspao jezik jedne porodice u jeziku jedne zemlje, na jezike koje svi imenuju po sebi? To je ton. Te ruševine, jezikolupine! Otud i hebrejizirana, jidišovana baka-zavjet, jedina vjernost jest odanost jeziku.Ali, kojem jeziku?

Nemamo nikakvog razloga da budemo ponosni na veliki uspjeh plivačice, treba da osjećamo duboki stid pred djevojčicom. Prošlo je četvrt vijeka nakon rata i ništa nismo učinili da osiguramo bolju budućnost njenoj generaciji. Naprotiv, napravili smo puni krug i vratili se u ratnu psihozu iz devedesetih godina.

Odjednom je HDZ, koji je mostarske ulice u ratnom razdoblju imenovao po ustaškim zlotvorima i doprinio širenju ideologije nesnošljivosti i mržnje, počeo javno osuđivati isticanje nacističkih simbola. I sve to u gradu čije su fasade „ukrašene“ nacističkim i ustaškim simbolima kao svojevrsnim obilježjima teritorija kojeg većinski naseljavaju Hrvati.

Episkop banatski bi malo da puca po učesnicima Evroprajda, rukovodeći se apokrifnom Božjom zapovešću “Ubij bližnjeg svog”, ali mu nedostaje alat da izvrši svoj čovekoljubivi naum. Rešio Hristov sluga da pobije ljude koji mu se ne sviđaju, pa to mirno propoveda pred okupljenim vernicima i sveštenstvom koje prepodobno sluša reči vladičanske, a pristalice ovog neljudskog pogleda na svet dele poziv na ubijanje po društvenim mrežama, uz pokliče oduševljenja, radujući se unapred krvavom piru.

Zemljom kojom su prošli, do kasno u noć gore crkve i kuće onih koji su, odbivši da poreknu autoritet pape, bili ubijeni. Pljačkaše, silovatelje i ubice Dolcino razrješava grijeha. Odrpani, prljavi, sa skorenom krvi jučerašnjih žrtava pod noktima, Dolciniani kleče pred njim. Za čistoga sve je čisto, za kvarnoga i nevjernika ništa čisto nije...

Zašto onda da netko studira književnost, filozofiju...? Kome? Zašto, zaboga? Da bude javna budala bez posla. Katedre prazne. Hegel, Heidegger? Habermas, Cvetajeva, ili Bernhard? Pisac, prdac u zemlji gladnih, polupismenih i nepismenih.

U pokvarenim sistemima poštenje i pristojnost su strana tijela, koje mehanizam odbacuje i ubija. Vladimir Matijanić čitav život posvetio je borbi protiv korupcije. Na samom kraju života uspio ju je ogoliti do zastrašujućeg skeleta

Je li svijet poludio ili mi gubimo razum, to nikako da prokljuvimo. A Europom nominalno vlada pet istih obitelji koje su Europom vladale i u vrijeme Dostojevskog. I materijalno se najbolje živi blizu kraljevskih trpeza. Što si dalje od njih sve manje mrvica pada. Uvijek netko mora platiti privilegije nekog drugog. A njih je netko stekao naslijeđem a netko otimanjem.

Srbijom vladaju razbojnici, kriminalni umovi koji su zaposeli sva ključna mesta u politici, sudstvu, medijima, crkvi, ustanovama kulture. Dograbili su moć i bogatstvo penjući se po piramidi od ljudskih leševa, i sad nam sa vrha određuju sudbinu. Iako sebe predstavljaju kao velike rodoljube i nacionaliste, kad su u pitanju mrtvi – tu neguju posebnu vrstu internacionalizma. Njima je svaka žrtva dobra, koje god nacionalnosti bila, bošnjačka, hrvatska, albanska, srpska – samo ako je mogu upotrebiti da zadrže poziciju moći

„Hate My Way“ je spomenik istini da pop, sa svojom tri akorda-tri instrumenta sirotinjskom estetikom ipak jeste umjetnička forma; dakle jeste, kako bi Badiou rekao, jedna od procedura Istine – jedan od svega nekoliko načina da se u svijetu u kojem se poredak gradi od laži, izrazi nešto istinito i autentično.

Kompjutori će pojesti našu malu pamet, jer njihov kapacitet ojačavanja svog resursa je neograničen. Nema osnova da nečiji stupanj inteligencije povezujemo s humanijim bićem!! Tu počinje problem. Znači li to da će onaj (koji će uskoro biti od čovjeka pitaj Boga koliko puta inteligentniji stvor), biti humani um?

Rat civilizacija više nije moguć iz prostog razloga što je civilizacija odavno odbačen koncept. Slijedi nam, osim ako se ne pojavi „deus ex machina“, razdoblje najvećeg barbarizma u povijesti, rat bez političkog i ekonomskog cilja, borba za puko preživljavanje, rat za goli život, rat, dakle, do istrebljenja. Resursi su ionako tu da se troše i odbace.

Uvek je isti scenario Vučićevog propalog komada: prvo izazove tenzije i nemire, najavi mogućnost rata iz ko zna kojih razloga, proglasi Srbe ugroženom vrstom, a potom moli za mir i smirivanje napetosti. Naprednjačka kamarila najviše podseća na one kriminalce iz filmova koji vlasnicima radnji, restorana, prodavnica u svom kraju naplaćuju zaštitu – uzimaju im reket kako bi ih štitili od sebe.

Jedan dio Crne Gore, me included, recimo, obilježava crvene praznike: Trinaesti jul, kada su Crnogorci ustali protiv fašista; i 21. maj, kada su obnovili državu. Drugi dio zemlje obilježava praznike koji su crvenim slovima obilježeni u crkvenim kalendarima. Niko, međutim, u ovoj zemlji ne obilježava važan tranzicijski jubilej: godišnjicu posjete Pamele Anderson Crnoj Gori.

Precizno je metama, kažem ti. Na to se mjesto, jednostavno, ne dolaziš zajebavati. Zrno mora znati da bi se pokrilo nebom...

Gledajući film Into the Wild (2007): Koliko vremena imamo na raspolaganju? Šta je na spisku stvari koje bismo trebali uraditi? Šta je najpametnije činiti s vremenom koje nam je dodijeljeno?

Čudni su putevi Aleksandra Vučića, predsednika napredne Srbije i svih naprednih Srba. Dok jednom rukom zaklanja srpske žrtve, drugom podiže spomenik fašistima koji su ubijali Jevreje, Srbe i ostale antifašiste, a njihove leševe bacali u Dunav, pod led. U isto vreme grmi protiv ustaša koji su klali u jasenovačkom logoru i gradi memorijal ustašama koje su ubijale po Fruškoj Gori.

Park prirode Blidinje svo to vrijeme nije vidio nikoga od političkih aktera da se barem uslika i pruži verbalnu potporu ljudima koji zadnjim atomima snage pokušavaju obuzdati požar. Oni se, bave, važnijim stvarima. Kao i obično. A oko njih i iza njihovih mandata ostaje spaljena zemlja. Ona u koju se svi na svoj način kunu. I ljudi prepušteni sami sebi. Ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara.

Priroda odabere:  Avatar će živjeti, Čovjek mora umrijeti. U posljednjem kadru filma, vidimo Avatara koji otvara oči, konačno, trijumfalno, oslobođen i od posljednjeg traga ljudskog u sebi.