Kao da je svijetu ludilo postalo zavičaj. Pa ljude stvarnosti, ljude svog vremena, čim naprave korak u racionalnost, spopadne strah, zbog čega se oni brže-bolje vrate doma, u svoje države-sanatorijume, čije zastave vise kao ludačke košulje raširene za sušenje.

Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili.

Putinova ideološka mašinerija već godinama zloupotrebljava ovaj praznik i sećanje na Drugi svetski rat kao instrument sveopšte militarizacije društva i pripremu za nove ratove. Nije ni čudo što se takve zloupotrebe dobro primaju u srpskom društvu.

Između mene i klupa ispriječila se mrtva vrana. Ležeći na odru od opalog lišća, izgledala je dostojanstveno i lijepo, uprkos tome što joj je glava bila raznijeta. Kao da je žrtva prinesena u nekom ritualu. Tako, kao prevara, na nas djeluje ljepota. Čovjek bi, gledajući tu vranu, rekao: ova smrt imala je svrhu i smisao, pomislio sam.

Još nisu pronađeni svi ostaci poginulih vojnika Crvene armije iz okolice grada Kijeva iz Drugoga velikog rata! A već novi mrtvi oko grada čekaju, na red doći ne mogu.

Pun nam je kalendar značajnih datuma. Ali, sem religijskih, znate li makar jedan koji slavljenici dočekuju sa osmijehom? Naši državni i entitetski praznici kod jednih izazivaju ponos a kod drugih prezir. Obilježavaju se godišnjice bitaka, masovnih stradanja, odvratnih zločina, postrojavaju se veterani, ljube ratne zastave...

Nikako da shvatimo da je odnos prema onome što je naše zajedničko zapravo suština našeg odnosa prema nama samima. I, uistinu, ljudi u Mostaru jesu samoživi ali zapušteni što se vidi i na izostanku manira i osnovne pristojnosti u ophođenju jednih prema drugima. Podivljali smo i proces pripitomljavanja bit će dugačak i često razočaravajući.

U silnim geopolitičkim pričama, ekonomskim računicama, ispraznim pozivanjima na evropske vrednosti, u tom nepresušnom trućanju o interesima i ćaru – niko da se seti nečega mnogo važnijeg: da li želimo da budemo deo sveta koji se suprotstavlja agresorskom pokolju i pomahnitaloj tiraniji ili želimo da budemo deo sveta koji tiraniše, zlostavlja i ubija koga god poželi

Znamo, već tisuću puta kazano – ne postoji kolektivna krivica, postoji samo individualna krivica, ali i kolektivna moralna odgovornost!

Umjesto da je mudra, lijepa i uzvišena poput Makovih stihova BiH je mala, jadna i duhovno bijedna sisaonica nargila, vesala i koječega još. A što će nama pušačima hiža Makova?

Prema nekim medijima, Ukrajinci već dva meseca žive u zabludi da je Rusija izvršila agresiju na njihovu zemlju i da ratuje protiv njih. Nije Putin planirao da osvoji Ukrajinu za tri dana, nego je sve ovo zapravo deo jednog lukavog plana, a ruski vojnici i oficiri oslobađaju civile tako što ih bombarduju, granatiraju, streljaju, muče, siluju i pljačkaju.

Ne možeš se vratiti: ni gradovima, ni ljudima. Oni koje si napustio, ono što si napustio, ne stoji, čak i ako ti staneš, računajući da dovoljno si, odveć si daleko. Ono čemu se pokušavaš vratiti neprekidno se udaljuje, jednom kada se udaljiš. Ništa nije tvoje: najmanje ono što si odbacio.

On, moj dobri tetak, s Kozare posljednji živi nosilac Partizanske spomenice iz 1941. godine, gleda “crtić” s djevojčicom u crvenom kaputiću, koja trčeći nosi balon.

Gledajući film Dead Man's Shoes (2004): Mir je nemoguć, i tako će ostati sve dok postoje utvare, a utvara u koju si se pretvorio ne namjerava nigdje da ode.

Otkad znam za sebe stvara se novi svjetski poredak. A poretka je sve manje i manje. Događa se samo novo preslagivanje snaga. A svako to preslagivanje dodatni je korak u kaos. Čekajući dolazak barbara na granici nismo primijetili kako odavno šetaju među nama

Čovek je biće koje neprestano uči i menja se po meri saznanja i logici iskustva, ali to očigledno ne važi za srpsku intelektualnu elitu koja se busa u rodoljubna prsa. Izgleda da je ideološki um neprobojan za iskustvo, za događaje, za protok vremena i saznanja. Šta god da se dogodi na svetu, taj um ostaje isti, zaleđen, petrificiran, otporan na svaku promenu, postojaniji od kamena.

Život se, piše Margerit Jursenar, ne sastoji od pobjeda i poraza, nego od kompromisa i zaborava. Ali umjetnost nije život. Ona je mnogo više od toga. Ili nije ništa.

Ima li strašnije slike od djeteta koje je od ratnih slika poludjelo, koje ručicama udara o šljem očev opraštajući se s njim, od dječaka koji na biciklu pjeva od straha, i vozi se, pedalira, usprkos tome što je savršena snajperska meta?