Hapšenje i zlostavljanje demonstranata, zabrana slobodnih medija, proganjanje nezavisnih intelektualaca, etiketiranje kritičara režima kao stranih agenata, obespravljivanje građana, izolacija od sveta, zatiranje drugačijeg mišljenja, imperijalni snovi, nepriznavanje granica, upadanje u susedne zemlje – to su odlike države u kakvoj bi ogroman broj ljudi želeo da živi. Vučić se trudi iz petnih žila da nam priušti nešto slično, ali to očigledno nije dovoljno da zadovolji potrebe ropskih duša. Njih bi srećnim učinio samo status ruske gubernije.

... mucaju, razvlače, migolje, smijure se, a da ne govorim o razumijevanju pročitanog...Ovdašnja profesorica historije ostala je u potpunom šoku, kada je shvatila da đaci sedmoga i osmoga razreda osnovne škole - ne znaju čitati!

Suverenitet inače nemamo, izuzev kada treba odlučiti i poslati jasnu poruku na čijoj smo strani. A živimo u zemlji u kojoj je neku od vlada godinama nemoguće formirati jer eto ne mogu da se dogovore rogovi u vreći.

Dok se svim silama bore za slobodu da ceo svet sluša zvanične laži Kremlja, nekako im promiče da Putin zabranjuje malobrojne slobodne medije, ukida Facebook i Twitter, te pretvara rusku javnost u slovensku verziju Severne Koreje. Biće da to srpskim rusofilima ne smeta, da se oni pitaju nikakve slobode ne bi ni bilo, samo uživanja u ropstvu pod čizmom kremaljskog silnika.

A, eto i nas – od “sranja u Ruandi” (čuvena replika iz Tanovićeve NIČIJE ZEMLJE) do vječnog sranja u zemlji u kojoj su kladionice u svakoj drugoj kući. Ruanda šalje komunikacione satelite u svemir, a mi harmonikaše u predsjedništvo, i predsjednike u šatore. Nemamo ni nebo, mi imamo Sky.

Ja ne pristajem nazivati civilizacijom svijet u kojem se više novca izdvaja za naoružanje nego za zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade, kulturu a ljudi i dalje umiru od gladi kako bi se nas uvjerilo da smo privilegirani pa da shvatimo kako to oružje štiti moje privilegije. Jebite se! Ja spadam u onaj dio privilegiranih koje ubijaju kad se oružje upotrebljava.

Razumljiva je ideološka sličnost balkanskih vlastelinčića i kremaljskog gospodara. Putinova objašnjenja napada na Ukrajinu jedino srpski svet razume, jer su identični argumentima kojima je pravdana agresija Miloševićeve soldateske na Hrvatsku i BiH.

Sad se vojska smjenjuje, naprimjer. Nije to više sovjetska Crvena Armija, koja je nuklearnu elektranu i pravila, nego je ukrajinska, a protiv sebe ima rusku i bjelorusku vojsku, jer su sad neprijatelji.

Dragan Čović tvrdi kako SIP (središnje izborno povjerenstvo) ne može biti zakonodavac a nitko se ne pita po kojem to zakonu HNS BiH može nastupati kao tijelo čije su odluke obvezujuće

Previše je umivenih reči bilo poslednjih dana, a premalo akcije, pogotovo od onih koji bi mogli nešto da preduzmu i da zaštite Ukrajinu od okupatora.

Tako na koncu odosmo i mi na zapad, ali jedan po jedan. Mislili smo da će nas naša zemlja unijeti među relativno civiliziranija društva, ali dogodilo se da zemlja sama nas tjera, da želi ostati sama nakon ovoliko divljanja po njoj.

Stvorili smo ambijent u kojemu je svako moguće rješenje istovremeno potencijalni problem. Pa se svi o sebi zabavismo. Toliko da se u zapećak guraju i neke ideje koje bi mogle biti stvarno rješenje problema. Kad bi stvarno i stvarnost stanovali u BiH. Znano je od davnina, tko hoće znati, da je nacionalizam politika koja uporište ima u svemu osim u stvarnosti

Odavno je jasno da navijači imaju veze sa sportom isto koliko i Ratko Mladić sa vaterpolom, bar od onog doba kad je Željko Ražnatović Arkan postao vođa Zvezdinih navijača. Problem nije u toj socijalnoj grupi, već u državnim i političkim strukturama koje ih koriste za svoje potrebe. Mirko Vičević nije ostao bez zaštite samo tokom trajanja utakmice, već i nakon što se divljanje okončalo.

Gledajući film Love Song for Bobby Long (2004)

Olimpijada je zimska, pioniri mašu zastavicama, crveni stijeg proletera sa zvijezdom vijori se nad olimpijskim plamenom. Europa opet, gleda u lice rata i kuge, Jahači Apokalipse okreću pješčanike.

Svaki Mostarac izgleda kao burzovni mešetar na dan sloma burze čak i kad izađe kupiti kruh. Ako mu se nađeš na putu budi spreman saslušati što je sve pogrešno s državom i ljudima koji ga cijeli život sputavaju i onemogućavaju mu da živi rahat.

Koliko god to odlagali, pitanje dobrosusedskih odnosa će jednom doći na red, baš kao i definitivno odustajanje od pretenzija na tuđe teritorije. Sve što naše komšije očekuju od nas jeste da ih konačno ostavimo na miru

Raspravljamo o zanimljivoj vijesti koju nam serviraju telefoni - kako u Danskoj postoje knjižnice (hm, pitanje da li se i ime u tom slučaju mijenja u - ljudnice ?!) u kojima možete “posuditi” osobu umjesto knjige, da biste na trideset minuta čuli njezinu životnu priču.

Trideset godina zamrznutog konflikta smrzava kosti a životi nam prolaze u tjeskobi koja nam ždere vrijeme i živote. Zbog toga, na neki način ulovim sebe, a čujem da ni kod drugih nije drugačije, kako se osjećam ni živ ni mrtav.