Prije 100 godina rođen je Zuko Džumhur. Na granicama koje je pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti

Ajnadžićevi blokovi više od bilo čega liče na granično kamenje koje označava teritoriju “najvažnije općine u Bosni i Hercegovini”, područje u kojem je koncentrirana ekonomska i politička moć, zbog koje je SDA spremna da žrtvuje desetak drugih gradova

Sve je – neprekidno – isto; samo sve gore, sve zaludnije isto. Ono što se prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa, peti se put ponavlja kao agonija lišena bilo kakvog razloga, kamoli smisla.

Da ponovim ono što sam više puta pisao: Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko.

Vasilije, Bog i srpske partije su, naime, kad sve sabereš, od Mila izgubile za tri mandata. Ali je onda uletio Dritan i sa 4 mandata, trojka plus dodatno bacanje, preokrenuo rezultat

Eto recepta za opšte blagostanje. Kad ne bi bilo novinara ne bi bilo gladi, siromaštva, nesreća, rasizma, fašizma, nacionalizma, migrantske krize… Ničega od toga ne bi bilo zato što mi ne bismo znali za to.

Rečenica “Moje vrijeme tek dolazi” koju je Mladić uspio izgovoriti tokom žalbenog postupka zvuči posebno zlokobno, kao da dolazi iz filmova B produkcije. Na osnovu takvih replika scenaristi razvijaju čitave horror franšize. Ali, kod nas je ona ostala skoro neprimjećena, urednici je čak nisu isticali u opremama tekstova

Svojom vladavinom pohlepe i bezakonja, te neprekidnim odlaganjem nužnih reformi, vlast je svojeručno otvorila put da Amfilohijev vjersko-politički monstrum teokratske revolucije zgazi Crnu Goru

Niko ne zna kako je Šejn uistinu završio svoj život kada je onda, davno, sjećate se, odjahao u onaj zalazak sunca. Kada je prestao biti i riječ i zakon, “kada je ostao samo slika, kada je sav stao u samo jednu sliku”

Ljetovanje nije za svakoga, kaže gazda. Ipak, veli majstor široka srca, treba i sirotinju pustiti na more. Ali ne u njegov grad. Za sirotinju treba osmisliti posebnu, izdvojenu destinaciju. Koncentracioni logor na plaži, recimo.

Roditelj se, tako, nalazi pred dilemom: kako svoje dijete zaštititi od države za koju su naša djeca potrošni segment statistike “javnog zdravlja” i “ekonomije”

Doba kolijevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju ulaziš u takozvani stvarni svijet, u punoću grozote.

Ne zanima me priča o tome ko je od njih za državu, a ko nije, ko kontroliše koje finansijske tokove, a ko je ugrožen zato što ih ne kontroliše. Te priče slušam već 30 godina, dosadile su a nisu ni tačne. Stranačke poglavice vlast dijele samo po jednom kriteriju - vlastitom interesu.

Da li se protiv Vučića sada demonstrira zato što će „dati Kosovo“, kao što vele desničari koji predvode demonstracije, ili zato što je sociopata i diktator, kao što veli fini gradski svijet koji je takođe izašao na demonstracije?

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Taktika Evropske unije, nasljednice Svetog Rimskog carstva, poznata nam pod nazivom „politika motke i šargarepe“ tek je verzija crkvene politike Apokalipse: crkva koja te handri je motka, a Apokalipsa, kojom će Isus ukinuti svijet kakav znamo i uspostaviti svoje kraljevstvo je šargarepa. Kao što bi nama na Balkanu moralo biti poznato: u praksi, politika motke i šargarepe politika je motke.

Da je februar ili mart, svi bismo već bili u karantinu, a ljudski životi bi, ipak, bili najvažniji. Ovako, na ljeto, dobar je i „švedski model“. Jer šta će ti ljudi ako nema para? Kakav je to život u siromaštvu?

Čini se da je to ratno “ljetovanje u podrumu” bilo presudno za Tikvešin kasniji odnos prema poeziji – njenom razumijevanju, pisanju, govorenju. U djetinjstvu je otkrio jednu od najvećih tajni umjetnosti – njenu sposobnost da štiti.