Svaka nacionalistička ideja je vrlo slična tom grafitu, obavezno je ružna, neprirodna i opasna. Njeni kreatori su svjesni da je ona takva, kao što su svjesni da će se uvijek naći neko da je odbrani, bezglavo i glupavo.

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno..."

Nogomet se više ne igra za nas, barem onaj na „najvišoj“ razini. Običan puk više nije ciljna skupina nogometnih korporacija u kakve su se, pored krovnih nogometnih udruga, pretvorili i klubovi.

Svijet kako ga vidi Vuk Rodić, davno je dovršena priča, bez puno nade. U njemu se još samo može šutjeti, čuti možda sebe, pridavljenog među rebrima kako cvili

Nema razlike među nacionalizmima. To što je jedan trenutno slabiji od drugoga, to je samo zato što se nisu stekli uslovi da ojača. A kad jedan ojača, uvijek stradaju najslabiji iz redova “drugih”. To stalno treba imati na umu

Svako jutro pogledavamo mobilne telefone, da u toku noći nije izbio rat kojega godinama prizivamo. Kako smo do te mjere poludjeli?

Dok pišem shvatam da niko dobar iz ove priče više nije s nama. Ostao je cirkus koji se raspada.

Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.

Sve je već pod Dodikovom kontrolom u Republici Srpskoj, šta se može promijeniti proglašenjem samostalnosti?

Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime.

Sve mrtve fabrike ubijene su na vrlo sličan način. Tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše

Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo. Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio. Čak se i Cobain malo kasnije ubio.

Utakmice između novobogataša me jednostavno ne interesiraju koliko god milijuna eura trčalo u kopačkama po travnjaku. Malo starog šmeka me uvijek razgali. A od utakmice između Juventusa i Chelseija dobio sam upravo to

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Imala je Jugoslavija puno velikih košarkaških generacija, uzimala su se odličja na svim međunarodnim takmičenjima ali generacija s kojom je Duda krenuo u devedesete je bila vjerojatno najdominantnija europska reprezentativna momčad u povijesti.

Za kraj ljeta objavljujemo bilješke o lijepim uspomenama, krimi romanima, jednom gumenom čamcu, Charlieju i rušenju svijeta

Desetak dana prije nego što će biti objavljena presuda u ovom slučaju, u medijima je krenula svojevrsna kampanja povezivanja Memijine tužbe i lidera vladajuće političke partije u Kantonu Sarajevo Elmedina Konakovića, poznatijeg kao Dino. Ničim izazvan, on je koristio svaku priliku da se poveže sa ovim slučajem ili postavi sebe u centar pažnje

Šta Dodik i Čović mogu uzeti od Bosne i Hercegovine što do sada nisu oteli i šta Izetbegovići i dvorska svita mogu odbraniti što već nisu prigrabili sebi?