U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Pandemija je pokazala pravo lice društva u kojem živimo - Sebija Izetbegović, Fadil Novalić i Fahrudin Radončić. Da li vam se sviđa?

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Andrej Nikolaidis za Žurnal vodi dnevnik iz izolacije tokom pandemije. U prvom nastavku kaže: Očekivati solidarnost od bogatih zaludan je posao.

Neodgovorno ponašanje virusa moglo bi Bosnu i Hercegovinu da odvede u pakao, a narod u nestanak,,,

Ne mogu biti siguran šta će čovječanstvo precizno naučiti iz pandemije ali mislim da znam šta će naučiti Bosanci i Hercegovci.

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Ovo je naša realnost: niti su oni uspjeli uništiti državu, niti smo je mi, njeni lojalni građani, kao solidnu, ozbiljnu, pravnu i održivu, uspjeli izgraditi.

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Fašizam će kod nas biti sve snažniji, antifašizam sve slabiji. Garancija za to su mladi. Koji su listom fašisti. Omjer fašista i antifašista među omladinom je stravičan i ne ostavlja mjesta nadi. Fašisti nas, da ponovim, tretiraju kao Amerikanci Indijance: sve naše su već uzeli ili uništili, više im nismo nikakva prijetnja i sada, prosto, čekaju da izumremo.

Svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo - i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila

Stav našeg pravosuđa je: Ne bojte se novinari, neće vas karati, samo će vas pokušati ubiti. Sa naglaskom na pokušati. Ako vas i ubiju, bolje je nego da ste se sami ubili ili da vam je neko, ne daj Bože, pokazao srednji prst.

Osnovna funkcija naših pravosuđa je da zaštiti kriminalce, a ona taj posao odrađuju dobro, odlično – sjedi, pet. Povezuje nas, u čvor nas uvezuje, odsustvo pravde – ili makar iluzije pravde. I odsustvo minimalne pravne sigurnosti

Sličnu strategiju poput Milana Tegeltije koriste švaleri, ali ne smijemo zaboraviti da je ta strategija vid porodičnog nasilja

Bilo je to u onoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, prije nego što smo pretvoreni u tajkunsko igralište. Sjećate se? Prije 57 godina, prije ovog smoga demokratije koji nas je oslobodio jednoumlja i totalitarizma i usput odlučio da nas oslobodi ama baš svih ovozemaljskih radosti

Lucić je znao da nas zasmije, da nas od smijeha baci na pod, pišući o stvarima nad kojima obično – šta obično: uvijek – ronimo suze, pišući o stvarima nad kojima će generacije naricati. To je činio ne zato što je zlodjela minimizirao, relativizirao ili negirao, nego zato što je znao da je smijeh najbolje oružje protiv zla.

Korištena je, u dane pred Božić, teška retorika: te „ne damo svetinje“, „dug precima“, „njegoševska Crna Gora“, „ispravljanje istorijske nepravde“... Znate kako je: ono što zveči, to je prazno. Tako i „zvučne“ parole, koje zvone kao zvona sa saborne crkve. Šuplje su, nema u njima ničega, naročito ne smisla.

Šofer šapuće: “Sjedite naprijed, migranti će na kraj autobusa. Smrde. Ne kupaju se.” Idem na kraj autobusa. Ima mjesta.