Kada nas otključaju i kada konačno izađemo u otvoreni prostor, šta ćemo raditi sa iznova stečenom slobodom

Ni sami takozvani stručnjaci ne mogu se složiti čak ni oko najprostijih stvari vezanih za virus. Oslušnite poruke medicinara: oni kao da se ne bave istom naukom, nego su neki od njih geografi, neki ljekari a neki obućari.

Tako i ja, nakon silnih vijesti o pandemiji, zaboravljam da su na brdu bašte, salata i mladi luk. Zaboravljam na proljeće. A to se ne smije.

Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena. Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu. Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Volio je pozorište. Na proslavi nakon premijere, odjednom mi je šapnuo da je lako zaljubiti se u pozorište – “to je lijep, skoro dječji svijet”. Njegov svijet. Prirodno mu je pripadao.

Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu - vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.

Kada napišete tekst o bilo kakvom propustu aktuelnih vlasti, više nije važno da li je to istina, dovoljno je da vlast kaže da nije i eto policije na vratima! Budi Ana Lalić pa napiši, ako smiješ...

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Pandemija je pokazala pravo lice društva u kojem živimo - Sebija Izetbegović, Fadil Novalić i Fahrudin Radončić. Da li vam se sviđa?

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Andrej Nikolaidis za Žurnal vodi dnevnik iz izolacije tokom pandemije. U prvom nastavku kaže: Očekivati solidarnost od bogatih zaludan je posao.

Neodgovorno ponašanje virusa moglo bi Bosnu i Hercegovinu da odvede u pakao, a narod u nestanak,,,

Ne mogu biti siguran šta će čovječanstvo precizno naučiti iz pandemije ali mislim da znam šta će naučiti Bosanci i Hercegovci.

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Ovo je naša realnost: niti su oni uspjeli uništiti državu, niti smo je mi, njeni lojalni građani, kao solidnu, ozbiljnu, pravnu i održivu, uspjeli izgraditi.

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Fašizam će kod nas biti sve snažniji, antifašizam sve slabiji. Garancija za to su mladi. Koji su listom fašisti. Omjer fašista i antifašista među omladinom je stravičan i ne ostavlja mjesta nadi. Fašisti nas, da ponovim, tretiraju kao Amerikanci Indijance: sve naše su već uzeli ili uništili, više im nismo nikakva prijetnja i sada, prosto, čekaju da izumremo.

Svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo - i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila