Prazne kuće:Naši mrtvi bolji su od vaših
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Selvedin Avdić

Prazne kuće: Naši mrtvi bolji su od vaših

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Naši mrtvi bolji su od vaših

 


Naši mrtvi bolji su od tuđih, kažu. Ne smiju se miješati. Tuđi su toliko loši da se ne mogu ni nazvati žrtvama.

Naši mrtvi sanjaju o državi, naciji, tradiciji i religiji. Tako kažu oni što umjesto njih govore. Kako znaju? Možda naši mrtvi sanjaju o sreći živih, ljubavi, toplini sunca i svježini jutra? Nisu uvijek bili smrtno ozbiljni.

Naši mrtvi nose teret tuđih ambicija. Težina istorije mrvi im kosti i miješa sa zemljom. Godišnjice naših mrtvih pažljivo se obilježavaju. Kalendari su toliko iskrižani, jedva ima mjesta za državne praznike.

Naši mrtvi borave u boljim uslovima nego živi. Počivališta su osvijetljena, putevi asfaltirani. Putokazi do njih su jasno označeni, ali nijedan ne daje smisao ponižavajućem stradanju - da se više nikada ne ponovi.

Naše mrtve podižu da bi im držali govore. Prije nego ih polegnu, umotaju ih u nove zastave.

Naši mrtvi osvjetljavaju se da bi govornici u svome mraku mogli lakše vidjeti kuda trebaju uperiti opominjući kažiprst.

Naši mrtvi nemaju smiraj, mobilišu se kad god zatrebaju, istovremeno kad i regruti za rat ili volonteri za predizborne kampanje. Za te namjene mrtvi ne trebaju biti dostojanstveni, nego što jadniji u svom bolu, kako bi utisak bio snažniji. Otkrivaju im rane, otvaraju ožiljke, opisuju muke, kako bi što više uplašili žive.

Naše mrtve neprestano postrojavaju i prebrojavaju. Koliko god puta to učine, računica se ne slaže, nekada ih je manje, nekada više, zavisi od toga da li su potrebni za poraz ili pobjedu, napad ili odbranu.
U ime starih žrtava stvaraju se nove.

Naši mrtvi mogu osvanuti tamo gdje ni sanjali nisu dok su bili živi. U tabloidima, vikend izdanjima, odmah pored intervjua sa pobjednikom pjevačkog takmičenja. Prodaju ih na kioscima: nove žrtve na naslovnici, stare u feljtonu u nastavcima.

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova.
Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Naši mrtvi važniji su od naše djece. Sve dok su djeca kraća od puške.

Naši mrtvi leže preko puta spomenika podignutih ubicama. Dijeli ih samo cesta koja vodi u vražju mater.

Naši mrtvi se kolektivno oplakuju, u televizijskim prenosima, uz diskretnu režiju. Oni koji najglasnije tuguju brzo se umore. Toliko brzo da se kamere jedva stignu ugasiti. Ali, brzo se saberu i okrenu nečemu drugom, najčešće sebi.

Oni koji to rade tiho ne mogu se umoriti i nikada se ne smire. Teturaju sami niz mračan put, pored njiva u trnju, miniranih izvora i mecima izbušenih putokaza.
Sve do praznih kuća punih sjena naših žrtava.


(zurnal.info)