Nemam ništa s tim: Sezonski državni udari

Kada u posljednje vrijeme čujem da neko priprema udar na državu, neobično se osjećam. Nekada me je takva vijest znala uznemiriti, kao da mi neko izmiče tepih ispod nogu. Jer, šta da radim bez svoje države, kad me druge neće? Kažem nekada, danas sam uglavnom zbunjen.

KOJA I KAKVA DRŽAVA

Jer, ne znam o kojoj državi se govori? Sigurno ne o onoj multietničkoj, multireligijskoj, multinacionalnoj, multikulturalnoj, itakodalje - kako se nabrajalo uoči i nakon referenduma o nezavisnosti. To je tada bilo iritantno, vrlo brzo se izlizalo od ponavljanja, pa je ličilo na puko nizanje fraza, a danas znamo da to i jesu bile samo fraze, brbljanja. Jer, niti na jednom pedlju Bosne i Hercegovine ne postoji takva država. Postoji samo vladavina većina u kojoj se manjine, uz tešku muku, podnose.

Također, ne znam ni o kakvoj državi se govori? Sigurno ne o onoj Platonovoj, po kojoj su odlike savršene države mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost. Na svim poljima Bosna i Hercegovina je katastrofalno podbacila.

Kao što znamo, dobra država trebala bi biti ona kojom vladaju najbolji i najmudriji. Nama vladaju oni koji su se najbolje snašli u ratnom i poslijeratnom haosu, koji su švercali i krali dok su drugi gubili glave. Za tako nešto bilo je potrebno pogaziti moral, etiku i svaku drugu vrlinu. Biti gad. Takvi hrabrost ispoljavaju samo kada treba što bezobzirnije krasti, kao da sutra neće ni svanuti. Pred drugim, iole moćnijim od sebe, su snishodljivi, uvijek spremni da pognu glavu.Također, nemoguće je govoriti o umjerenosti u zemlji s ovoliko predsjednika, premijera, ministara, s glomaznim birokratskim aparatom koji bi, kada bi uistinu funkcionirao, bio dovoljan za upravljanje Evropskom unijom. Što se tiče pravednosti, odavno su pravi pravni eksperti ustanovili da je pravosuđe naš najveći problem.

Sudeći po tome, odlike naše države su bezobzirnost, snishodljivost, bezobrazluk i odsustvo pravde. Samo u narodnoj pjesmi Bosna i Hercegovina je divna, mila, lijepa i gizdava.

STRANE BARIKADE

Problem nastaje i u momentu kada se čestit čovjek treba opredijeliti za određenu stranu u tom udaru na državu. Napadačima se neće pridružiti, jer nije ni do tada otimao tuđe. Da jeste, ne bi imao dilemu, vodio bi se interesima kao i ostali oko njega. Prirodno bi bilo da pristupi braniocima, ali kada pogleda oko sebe vidi da ni to nije odgovarajuće društvo. Jer, na tim barikadama nalaze se oni koji su cijelo ovo vrijeme, zajedno sa napadačima, vrijedno radili na slabljenju države, od nje uzimali ono što je potrebno za njihov lični prosperitet i gradili vlastite strukture moći.

Radi se o glavnim junacima poslijeratne primitivne privatizacijske pljačke, koji ne brane državu nego svoje nazasluženo stečene pozicije. Čestit čovjek, ako baš nije totalna budaletina, brzo shvati da mu ni tu nije mjesto i da će on, kakav god bude rezultat borbe, biti kolateralna šteta.

Šta su uopšte ciljevi navodnog udara i odbrane države? Naši političari nemaju moć da razore državu. Sve priče o referendumima ili trećim entitetima počinjale su uoči predizbornih kampanja a okončavane sa proglašenjem novih izbornih rezultata. Tu moć nemaju ni naše drčne komšije i susjedi sa nepreležanim kompleksom niže vrijednosti.

Za drastičan potez kakav je rušenje jedne države, moraju se dogovoriti velike svjetske sile. Sudeći po trenutnom raspoloženju, one nemaju interes da cjepkaju ovaj tužni komadić Balkana. Geostrateški položaj naše zemlje propao je još s pokretom Nesvrstanih.

Ne mogu da razumijem ni kakav je interes naših moćnika za bilo kakvom promjenom stanja u Bosni i Hercegovini? Šta Dodik i Čović mogu uzeti od Bosne i Hercegovine što do sada nisu oteli i šta Izetbegovići i dvorska svita mogu odbraniti što već nisu prigrabili sebi? Navedeni bi morali biti najveći zagovornici da ovako potraje do sudnjeg dana. Jer, nigdje na svijetu nema tako podatnog komadića zemlje koji ispunjava sve njihove želje.

NEMAM NIŠTA S TIM

Jedini koji bi trebali biti uistinu zanteresirani za državni udar, za drastično mijenjanje odnosa u ovoj državi (što bi, kao što rekosmo, podrazumijevalo dovođenje na vlast najboljih i najpametnijih i uvođenje mudrosti, hrabrosti, umjerenosti i pravednosti) su oni koji ni na koji način do sada nisu učestvovali ni u jednom udaru - ono malo preostalog čestitog svijeta, redovnih gubitnika i innocent bystandera. I to bi bio jedini državni udar u kojem vidim neku logiku i smisao. Za ostale se plašim da ih ne bi ni uočili. 

Priznajem, nikakav sam analitičar, niti poznajem široku geopolitičku sliku niti imam uvid u tajne dosijee. Oslanjam se samo na svoje dosadašnje iskustvo. Nije da se hvalim, ali do sada sam preživio bar tridesetak poslijeratnih državnih udara. Takvo bogato iskustvo mi kaže da su oni uglavnom bili džeparoška strategija - dok jedna baraba skreće pažnju, druga žrtvi pretura po džepovima.

Zbog toga, kako rekoh, kada u posljednje vrijeme čujem da neko priprema udar na državu, neobično se osjećam. Uglavnom sam ravnodušan. Kao da nemam ništa s tim.

(zurnal.info)