AUTO KINO: Ljudi su ludi, vremena su čudna

Lapis philosophorum

Prestao si da pišeš i šta se nakon toga desilo? Apsolutno ništa. Nije ovo prvi put. I ranije si odbijao da se zaustaviš. Pretvarao si se u mašinu bez mašte da bi mogao ići dalje, doseći više, mada nisi imao čak ni mutnu ideju šta bi to više moglo da znači. Iscrtani krugovi te nijemo promatraju. Tvoje misli su poput valova pred oluju. I kada oluja prođe, i dalje su valovi koji umorno nude otvoreno more. 

Leer: Vi niste kao moji ostali učitelji, profesore Tripp.

Tripp: Ti nisi kao moji ostali učenici, James.

Osmijeh ovog trenutka pripada otiscima na pješčanoj plaži. I onima što sjede u parku na kiši. Nestaješ u izmaglici tuđeg sna. Ovakvi se nikada više nećemo sresti. John Coltrane je u tvom desnom oku. U drugom je Bob Dylan. Napustimo nastambe i obnovimo šume. Dim koji napušta tvoje tijelo, oslikat će obline koje pripadaju meni. Ostajem nekadašnji san. Jazz je za pisanje i seks. Nije mi jasno čemu drama, kada pisanje prestane, ostaje toliko toga za istraživanje. 

Van dometa

Ludilo nije veće nego ranije. Prisutno je od samog postanka svijeta. A svijet je uvijek na ivici. Prijetnjama se okreću kotači civilizacije koja aktivno radi na samouništenju. Nikada o tome nisi ni pisao. Djelomično jer je jasno da za pisanje te vrste postoje dokoniji – oni kojima ne preostaje ništa drugo do pretpostavke i zavjere. Smotaj još jedan, napokon imaš dobru robu iz Afrike i pitanje je kad će ti opet nešto ovako smirujuće pasti pod prste. Radost prepusti drugima. Pijesak je u zraku i pejzaži su obučeni u žutu boju sjećanja. Baš tako izgleda i svijet nakon samouništenja.

Zašto je bitno ko šta misli? Većina ionako ne misli. Čak i ako to rade, ne razmišljaju o pisanju. Knjige, one ništa ne znače. Ama baš nikome. Više ne. A što se mene tiče, Izgubio sam sve: ženu, knjigu, posao, sve što mi se činilo bitnim. Ali sam i napokon shvatio gdje želim da idem. 

Nema budućnosti a prošlost je nemilosrdno i nepravedno unakažena. Pokušavaš vjerovati u trenutak koji traje, ali je svima jasno koliko je to nemoguće. Sjedam na tebe. Dozvoljavam ti da kušaš obećanja dana koji su ispred nas. Ne znaš kako da reaguješ. Nemaš pojma da li bi bilo bolje da govorim istinu ili da ti lažem. Kad nema ničega ispred i kad te ništa ne dočeka kad se ostvrneš, sve se svodi na isto. Prestao si da pišeš i niko nije primjetio. 

Usamljene oči Marilyn Monroe

Usnila sam tvoju sudbinu. Živio si u kući na litici i pili smo šampanjac. Desilo se to dugo nakon što sam prestala da volim tuđe oči. Previše nevolje i odlaganja. Nije pomogla kilometraža raspadnutog automobila, niti tuđe mladosti. Uvijek se vraćamo na iste stare lekcije i patnju od koje se ne može pobjeći. Ali postoje prihvatanja, i ako se samo malo potrudiš i prihvatiš me kao lekciju svog kasnijeg života, možda i shvatiš kako se ostavljaju brige i zašto se zaboravlja smrt. 

Hardapple: Zašto si nastavio da pišeš tu knjigu ako nemaš pojma ni o čemu se u njoj radi?

Tripp: Nisam se mogao zaustaviti.

Tvoja malena ramena i melanholija Marilyn Monroe bit će predmet izučavanja onih koji možda dolaze. Sa pjesmama će se vratiti stare dileme. Gdje si nestao Joe DiMaggio? Gdje si našao utočište u trenutku dok te traže usamljene oči kontinenta? Koliko je odricanja potrebno i postoje li ikakve garancije? Stakleni su zidovi našeg doma. Pogled se pruža u beskraj dvorišta u kojem dišemo novi život. U krilu imam mačku i spreman sam za nuklearni sjaj.

(zurnal.info)