PISMENA ZADAĆA:Najvažnije oružje u svakom ratu je jezik!
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA: Najvažnije oružje u svakom ratu je jezik!

Jezik je jedno od ključnih oružja u ratu. Njime se motivira, izdaju naredbe, određuje meta i nišani. Jezik možda ne ubija ali on pokreće ubojice. A ubojica može postati bilo koji narod.

Najvažnije oružje u svakom ratu je jezik!
foto: alexandra stojkov

 

Jezik kojim govorimo određuje na kakav način postupamo i pristupamo stvarima. Jezik je temelj identiteta ili je preciznije reći – mentaliteta. 

Nije malo, pogotovu među „progresivnima“, političara i javnih osoba koje preziru narod kojem, nesretnim slučajem rođenja, i sami pripadaju. Često se žale kako njihove metode i ideje nailaze na otpor u pučanstvu. Tradicionalisti i konzervativni tipovi javnih djelatnika imaju običaj udvarati se narodu često mu se obraćajući kao jednom, besmrtnom organskom entitetu. A narod je prilično heterogena skupina ljudskih bića čiji je mentalitet određen jezikom kojim se koriste. Otuda toliko jezičnih purista u nacionalističkom korpusu tzv. naroda. Takvima je jezik alat kojim rečeni narod drže u stanju kolektivne nesvjesnosti. 

 

KAKO POSTATI ZLOČINAC

 

Njegov vlastiti jezik može zavesti i programirati bilo koji narod. Određeni jezični simboli, riječi tada predstavljaju inicijalni unos u algoritam određenog političkog projekta. Prije toga se, dakako, definira problem i razvije model rješavanja problema itd. Najbolji primjer za to da je svaki narod podložan jezičnoj hipnozi jeste narod kojemu se često divimo, onaj njemački, kojeg je uspjela zavesti banda okupljena oko jednog sociopata strahovito uvrijeđenog ponižavajućim Versajskim ugovorom kojeg je Njemačka morala prihvatiti kao poražena strana u prvom svjetskom ratu. 

Ljudsko biće je kompjutor kojeg se programira njemu razumljivim jezikom. Svaki čovjek može biti programiran da postane zločinac ali lakše je to učiniti s kolektivom, cijelim narodom. Stvar je prosta, istim tim jezikom ga uvjeriš da je pripadnik superiorne rase, gospodske kulture ili nebeskog naroda, skupine odabrane da ispuni vlastitu sudbinu svjetskog hegemona. Čovjek tada neće propitivati ispravnost metoda određenih da se dođe do svetog cilja. Uvjeren je u vlastitu pravednost i ispravnost ciljeva, plemenit i uzvišen čak i kada hladnokrvno ubija. Algoritam u svojoj inicijalnoj postavci uvijek ima arhetipskog neprijatelja, narod koji određuju fizički i karakterni stereotipi poput onih o nosatim lihvarima, trgovcima kamatarima, primitivnim brđanima ili odmetnicima od vlastitih korijena. 

Jezik je, dakle, u ratu jedno od ključnih oružja. Njime se motivira, izdaju naredbe, određuje meta i nišani. Jezik možda ne ubija ali on pokreće ubojice. A ubojica može postati bilo koji narod. Razlika među narodima je u mentalitetu. Dakle, radi se o razlici između jezika. Jezik je itekako opasna igračka pa se dvije skupine krvoloka, dva naroda, dvije okupacijske formacije u istoj situaciji, programirane istom ideologijom, razlikuju tek po metodologiji i pristupu ubijanju. Nju, razliku, jasno je kao dan, određuje jezik kojim te programirane ljudske mase govore i promišljaju svijet oko sebe. 

Jezik je taj koji jedan narod čini organiziranim, savjesnim i vještim dok drugi narod, radeći na istom poslu prema istim principima, griješi, neodgovoran je i trapav. Tu do izražaja dolazi jezična preciznost koja upute čini jasnima ili nejasnima te određuje naš generalni odnos spram rada i života. U ratu jedni ubijaju planski, organizirano, industrijski s potpuno isključenim emotivnim aparatom jer ga ubijanje po jasnom poslovnom modelu čini emotivno distanciranim. Ovi drugi, pak, kolju nasumično, po vlastitom nahođenju, čini se iz čistog sadizma, u napadu bijesa. Zbog svog je jezika u stalnim dilemama, pojedinačno i kao narodna masa, nema smisla za nijanse, ubija jer mrzi a prvom je to dijelom velikog plana, puta ka konačnom cilju a pojedinac je puki izvršitelj poslova na terenu. Jedni o svemu vode preciznu evidenciju, pišu izvješća o postignutim rezultatima, precizno ucrtavaju minska polja u mape. Drugi su i spram toga aljkavi i nemarni pa gledaju na svaki način zametnuti svoje tragove. I jedni i drugi tvrde da im je cilj isti, jedni su u njegovu ispravnost uvjereni, drugi i oko toga imaju dileme jer vazda je moglo drugačije ali jebiga sad. 

 

BARBARIZAM I CIVILIZACIJA

 

U ratu i u miru jezik je ona razlika između „barbarizma“ i „civiliziranosti“. Riječ je tek o načinu na koji se organiziramo i provodimo politički i ekonomski program oko kojeg smo se unutar sebe dogovorili. Čest je slučaj da su jedni sami odlučili o tome kako će se ponašati a drugima je to često nametnuto iznutra od onih koji su bili protiv njihovih metoda i napose ciljeva jer su u ratu pokazali iznimnu aljkavost i kolebljivost. Naprosto, jedni biraju kako će i što će, drugi su primorani. Društveni je ugovor prvima svetinja, praktički zakon, drugi ne priznaju ni rezultate izbora ako „njihovi“ nisu pobijedili.

Sve su to prastari, naslijeđeni algoritmi čiji smo uživaoci ili taoci stoljećima unatrag i tko zna koliko unaprijed. Iako, kažu, za čovjeka odavno nema unaprijed, samo prošlost i ovo sada iz kojeg se na prošlost ne pruža baš najbolji pogled jer valja biti ljudski automat u automatiziranom svijetu. 

U gore navedenom leži problem s unificiranim propisima kakve Brisel nameće nepoćudnima otkad postoji kakva takva zajednička politika EU zemalja. Na našem jeziku, samim tim našem mentalitetu, rečeni propisi ništa ne znače ili znače jako malo ili, u najgorem slučaju, znače nešto potpuno drugo. EU ne samo da nije briga za specifičnosti malih budalastih naroda. Kao strukturu je ne interesira pojedinac uopće, ma otkuda dolazio i kojim jezikom govorio. 

Glup se može biti na bilo kojem jeziku ali da „progresivne“ političke grupacije budalastih naroda ne razumiju da mentalitet mogu mijenjati tek ako promijene jezik uprave i upravljanja e to mi nikako ne ide u budalastu glavu. Oni su vidjeli kako to tamo negdje i nema nikakvih prepreka da mi to tako ovdje. Izuzev jezika, izuzev mentaliteta naroda. Tako da je jedino rješenje mijenjanje jezika a kao moguće se nameće i mijenjanje kompletnog naroda. To bi možda trebala biti nova demokratska praksa. Neka promjene krenu od stvarne promjene izbornih pravila. Omogućimo političarima u Europi da biraju narod. Onaj isti koji je uvijek iznenađen istim stvarima. Na primjer ratom. Kao da nisu mogli naučiti da su rat i mir isto jer stari algoritam koji je pokrenuo rat se ne mijenja. 

Mnogi govore da je mir određen ratom koji mu je prethodio. Moguće je ipak da je rat određen mirom koji mu je prethodio. U ratu se samo manifestira ono što je u miru bilo suzdržano i utamničeno. Metaforički i doslovno. Sjetite se da ratovi obično počinju otključavanjem zatvora. 

Mir se u biti koristi kao mogućnost stvaranja nove stečajne mase i planiranje konačnog rješavanja starog problema, toliko drevnog da je postao dio onog zaumnog u suvremenom čovjeku. Osim tehnološkog razvoja čovječanstvo se nije puno promijenilo a i pitanje je možemo li očekivati suštinske promjene u globalnim odnosima ako se dugi komad povijesti nije istinski mijenjalo čovjeka, pojedinca. Tako sad imamo situaciju u kojoj prilično neuki i primitivni primati operiraju sofisticiranom tehnologijom. 

Riječima Gordana Mihića kroz usta Bore Todorovića – majmun je ušao u tenak, biće katastrofa! Epohe su zamijenjene trendovima, kriteriji brendovima. I to je svo postignuće u „najboljem od svih svjetova“. 

 

UDARIO RESURS NA RESURSA

 

Mir i rat su samo dva profila iste glave. Pasivna mirnodopska agresija mijenja se otvorenom agresijom koja se ispoljava nasiljem. Da je mir doba sputane agresije govore nam i jezične konstrukcije poput hladnog rata. A najbolji primjer za to je, zbog nas izmišljeni, famozni – zamrznuti konflikt. 

To je najveći naš doprinos globalnim političkim odnosima. 

A pasivna agresija ti je ono kad se suzdržavaš poslati pretpostavljenog u p…u materinu. Rat je ono kad dođeš kući pa umjesto šefa prebiješ ženu i djecu. U civiliziranoj zemlji osoba bi pretpostavljenog prijavila službi za ljudske resurse. Barbari, pak, još uvijek nisu zamijenili ugašenu kadrovsku službom za ljudske resurse. 

Kurva je jezik. Bio je on oružje svim mogućim sustavima, kako autokratskim tako i demokratskim. Danas i ovim hibridnim Ako to čovjek i nije primijetio kapitalizam je zapravo promijenio čovjeka. Nekad je ljudsko biće bilo kadar, i bilo je kadro, obučeno i sposobno za određeni posao. Odavno je već običan resurs, potrošna materija, jednak uglju ili kakvoj drugoj rudači. 

Ono kada se izbjegle resurse dočekuje širom otvorenih sezonskih radnih mjesta, kad im se onako ucviljenima precizno izračuna cijena najma koji će im omogućiti održavanje i podmazivanje mehanizma ali ne i eventualnu opravku ili zamjenu dijelova e to se zove kapitalizam s brendiranim algoritmom. 

Tako pružamo potporu resursima za to što njihovi partneri brane da sjedimo u uredima i šljakamo dvocifreni broj sati. 

U najboljem od svih svjetova, na samom vrhuncu kapitalizma čak je, evo, i oružani sukob postao benigna stvar, gotovo pa igrica u kojoj oni izvan igre imaju prigodu predstaviti se svijetu kao altruisti, humanitarci. 

Sve je lako u kapitalizmu. U čas postaneš vojni analitičar čija pamet ne ostavlja puno prostora činjenicama. Nema se za njih ni vremena. Nužno je masovno proizvoditi stavove. Reklamirati ih kao mišljenja.

Tehnologija nam još uvijek ne dopušta neograničenu proizvodnju mišljenja. Mogu, koliko im volja, imati bolji sastav, ispravniji omjer konteksta i činjenica u odnosu na stav bagatelno kupljen na nekom „društvenom“ „mediju“. Stavovi su jeftiniji su i brže se proizvode. Tržište je reklo svoj sud. Mišljenja je odavno sito a stavova nikad dosta. 

Gotov stav vam štedi vrijeme i umjesto tupila na lice navlači suučesnički osmijeh. Činjenice su, poznato je, loše za probavu. Zato kad iznosite mišljenje često dobijete primjedbu koja glasi – kenjaš.

Razmišljanje i izvještavanje ustuknulo je pred stavovima i propagandom. 

Promijenio je kapitalizam i prirodu agresije. Nekada je oružani konflikt naprosto bio stari dobri rat. A, ima tome dosta vremena, postao je vojna intervencija. 

Rat je davna, nimalo slavna prošlost. Fuj, fuj, ne vratila se! 

Bio je to sukob vojnih kadrova koji su se koristili materijalno tehničkim sredstvima. A vojna intervencija vam je, valjda, sukob samih materijalno tehničkih sredstava. Što bi rekao naš narod – udario resurs na resursa!

(zurnal.info)