Kad povorka zamakne: Imate 364 dana i 22 sata za rješavanje problema

Okončana je još jedna Povorka ponosa. Protekla je uz znatno manje histerije nego ranije što najbolje dokazuje da se ipak, jako polako ali ipak, osvaja prostor slobode. Čak su i malobrojni, okupljeni na onom protestu protiv održavanja Povorke, djelovali nekako bezvoljno pa je organizator na kraju odlučio da zbog velikih vrućina odustanu od protestne šetnje. Razumljivo je to, nije ugodno paliti lomače po vrućini. 
Naravno, sve je pratila uobičajena homofobna graja, ali ona dolazi sa već poznatih uporišta, sve njihove argumente čuli smo bezbroj puta, fraze su izlizane, dosjetke otužne, svi znaju kako se vicevi završavaju... Ipak, jedan glas se izdvojio.  
Radi se o ministru privrede u Kantonu Sarajevo Adnanu Deliću koji je zloupotrijebio zvaničnu facebook stranicu svog ministarstva da iznese lični stav koji se u najkraćem može svesti na njegov naslov: “Da se ja pitam „Parada“ nikad ne bi imala moj glas”.
Ipak, iako je već u naslovu rekao sve što nije trebao, ministar je uložio priličan trud da nam dodatno obrazloži svoje stavove. Otkrio nam je da prezire sekularnu državu u kojoj prima platu jer je za njega Božije pravo ispred svih drugih prava. Priznao je da ne poštuje ni Ustav države čiji je službenik, jer on izričito navodi da sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine imaju pravo na slobodu izražavanja i mirnog okupljanja. Ministar, s druge strane, priznaje da bi vršio diskriminaciju, segregaciju i druge vidove ugrožavanja kada bi se njegov “glas računao” -  hoće reći, kada bi imao apsolutnu vlast. 
Da bi mu obraćanje bilo ubjedljivije čak je izmislio dvije riječi - “ščorlučenje” (najbliže što sam pronašao je “ćorlučenje” - inaćenje), “maintstream” (vjerovatno je mislio na “mainstream” koji prevodi kao “društvenu datost i neophodnost”).
Ima u tom obraćanju takvih budalesanja koliko hoćete, čist gubitak vremena je izdvajati ih i analizirati. A vremena nemamo, jer u nastavku ovog teksta, ministar i mi imamo ozbiljnija posla i obaveze.

OZBILJNIJA POSLA
 
Jer, nije baš sve u tom obraćanju besmisleno homofobno baljezganje. Ako ga koncentrisano pročitate, sigurno ćete uočiti nekoliko detalja koji bi se mogli iskoristiti za izgradnju pravednijeg društva za sve, ne samo za ministra i njegovu porodicu. (Nemojte poslije da bude kako nisam konstruktivan i da širim defetizam po nečijem nalogu.)
Recimo, Delić je ispravno uočio da u našoj zemlji i kantonu postoje brojne ranjive i obespravljene kategorije stanovništva - “za koje bi trebalo iskazati mnogo veću brigu”. Zbog lakšeg pregleda, izdvojiću te kategorije iz njegovih rečenica: 

- djeca bez roditeljskog staranja
- djeca s poteškoćama u razvoju
- djeca s teškim oboljenjima
- samohrane majke
- boračka populacija
- žrtve rata
- osobe s invaliditetima
- žene, posebno žene s hidžabom

Ministar objašnjava da su to “kategorije stanovništva kojima nisu riješena mnoga egzistencijalna pitanja kao što su osnovna sredstva za život, liječenje, pristup obrazovanju, zapošljavanju i sve drugo što je neophodno za minimum egzistencijalnog dostojanstva”. 
U narednom pasusu priznaje još ozbiljnih propusta vlasti kojoj pripada:

- sredstva za liječenje djece skupljaju se putem sms poruka
- dvadeset godina niko se nije pobrinuo za bivše borce
- djeca šehida i poginulih branitelja žive na rubu siromaštva
- žrtvama silovanja niti jedan nivo vlasti nije obezbijedio ni minimum satisfakcije, niti zakonske sigurnosti.

Priznaćemo, ministar je pravilno locirao ugrožene kategorije i priznao ozbiljne propuste vlasti kojoj pripada. Neke kategorije je zaobišao i brojne druge propuste prešutio, ali ovo je njegov prvi izlazak iz ormara pa ćemo to pripisati početničkoj nervozi.

Dakle, pola posla je već urađeno, kada će se ministar zajedno sa svojim kolegama posvetiti rješavanju uočenih problema? Eto, Povorka je prošla, ako se ministrov kabinet slučajno nalazi u blizini trase, pa su ga u predanom radu uznemiravale pištaljke i pjesma, bio je ometen sat, najviše dva. Nije to previše, jer Povorka se organizuje jednom godišnje, pa čim kolona zamakne za Kanton Sarajevo ministru ostaju čak 364 dana i 22 sata za koncentrisan rad. Ako zaista prione na posao, siguran sam da će učesnici Povorke naredni put pokazati razumijevanje i u svečanoj tišini proći ispod njegovih prozora. Ako zatreba mogu ga i pustiti iz kućnog pritvora u koji je, kako kaže, ove godine bio zatvoren. Naravno, ako naredne godine bude stolovao u tom kabinetu. 

KO JE VRIJEDAN 

Ministar u tekstu pita i da li su pripadnici najranjivijih populacija manje vrijedni od stotinjak drugih? Dobro pitanje, mada malo neprecizno.

Mislim da privilegovanih ima više od stotinjak. Ako izbrojimo ministre koji na svim razinama stoluju u Sarajevu - njihove pomoćnike, članove kabineta, savjetnike, sekretare, prevodioce, vozače, službenike za sitne asistencije..., radi se sigurno o sumi od nekoliko hiljada osoba. Bilo koliko ih bilo, mislim da nisu vrjedniji ne samo od najranjivijih dijelova nego od bilo koga drugoga u ovoj zemlji. Jer, glomazan državni aparat jedan je od najvećih problema ove zemlje, slažu se ne samo ekonomski analitičari nego i oni koji znaju računati samo na prste. Sada kad smo došli do odgovora na to pitanje, nadam se da će ministar, dok bude rješavao silne probleme koje je naveo, uspjeti pronaći vremena za racionalizaciju aparata koji samo sebe opslužuje dok sve oko njega crkava. 
Na kraju, ako se čudo desi pa se ministar Delić zaista iskreno udubi u problematiku obespravljenih, ranjivih, diskriminisanih, možda će naučiti kako da ih razumije. I možda, imamo pravo da maštamo, usput shvati šta je prava poruka Povorke ponosa. Hint: Nema prevelike veze sa seksom.

KRATKA VIJEST IZ KULTURE

Moram pokvariti poentu teksta da bih dodao jednu kratku vijest iz kulture.
Samo što je okončana Povorka ponosa, pred Narodnim pozorištem u Sarajevu desio se zanimljiv politički performans. Njegov autor je uvijek mladi, takorekuć evergreen, političar Haris Zahiragić. Uz asistenciju policije Zahiragić je uspio prekinuti umjetnički čin zato što mu se nije dopala glumačka izvedba.
Na kraju performansa izjavio je: “Ja vam obećavam javno, i njima i njihovim sponzorima da je ovo posljednja godina u kojoj će ovako nešto prirediti nama.” Dakle, već naredne godine, Zahiragić i prijatelji planiraju određivati šta je “duh Sarajeva”, šta je prava kultura i gdje su njene granice, ko su oni a ko mi, šta sljeduje njima a šta nama. 
Poruka ovog performansa je prilično jasna, ali bilo bi dobro da razmislimo o njoj.  Hint: Ima neke veze sa seksom.

(Kadar iz skandaloznog performansa pred Narodnim pozorištem)

(zurnal.info)