Iz Crvenog solitera: Sakupljač subote

Zabistanom heroju još cakle ordenske sabljice, kao mlaka voda po generalovim otečenim stopalima na hidroterapiji. U zečja prebivališta zavlače se: pogledi na koplja, škripanja prvog kormila.
Pčele posrću iz vrućeg bostana. Na obalama Mediterana zatrpavaju utopljenu izbjegličku djecu, tebi u akvariju stari ribica.
Na nahtkasni se ostavljena knjiga bori sa šakom mraka, strehom sjenke.
U prašini pljuvačka zaustavi mrave.
Radio vijest o nekom prazniku i proslavi u Kini i da će u tri dana pojesti dvadeset milijuna pasa. Okrećeš dugme, tražiš muziku.
Orošeno brašno na prozorskom staklu vodenice curi kao bijeli mulj. Dječaci se na groblju, gdje bi da je najčišći snijeg, potrbuške slikaju raščerečeni.
Praznine je oko mene zapravo premalo i bijeli je dim zauvijek pidžama smrti nečije ispuštene duše.

U proljeće golubovi opet opsjedaju Crveni soliter. Baka čiji je sin poginuo na ratištu sadila je tulipan u čahuri tenkovske granate, na terasi osmog kata. I pričala s bolesnim golubom.
Stan je kupio mladi bračni par. Bake, tulipana i goluba više nema... Iz čahure vadi štipaljke dječak, veš stere njegova trudna mlada majka.
O svemu si tome pisao već, kaže mi Lj.

* * *

Sva literatura jest nasrtaj na granice.
Literarna provala granice je uvid. Buditi većinu nudi krdolikost, literatura traži jednog.
Sakupljač subote, tako mu je ime.

* * *

Odnos stvarnosti i jezika, probojnost ka riječi koja se hoće objaviti.

Na početku svojih posthumno objavljenih "Filozofskih istraživanja", L. Wittgenstein navodi Augustinove "Ispovijesti":
“Kad bi odrasli ljudi imenovali neku stvar i pri tome na nju pokazali pokretom tijela, vidio sam i pamtio da oni tu stvar nazivaju riječju koju su izgovarali kad bi je meni htjeli pokazati. A da oni to hoće, vidjelo se iz pokreta tijela, koji su kao neki prirodni i sveopći jezik svih naroda. On, naime, izrazom lica, očima, kretnjom tijela i zvukom glasa pokazuje da duša nešto traži, nešto želi, nešto odbacuje ili izbjegava.
Tako sam, malo pomalo, shvaćao koje su stvari označavali pojedinim riječima što su ih uklapali u različite rečenice i što sam ih često slušao; njima sam onda izražavao svoje želje nakon što sam svoja usta izvježbao u njihovu izgovoru”.

* * *

Dopisujem se u kasne sate s glumcem iz predstave "Što na podu spavaš".
Piše mi same moje misli - kako se počinjemo polako udaljavati, svi mi oko i u predstavi, kako je naboj stvaranja nestao, kako je svatko od njih igrao po već dvije ili čak tri uloge u matičnim kazalištima...
Da... kažem. Opet sam sam ostao, kao i roman. Zazidan u njemu. Njihovi životi, životi onih koji su sebe dali (da bi se moj otac, baka ili djed pojavili na sceni) i to kao vrhunske utvare u koje i sam na sceni povjerujem. Sve bilo je igra.
Marionetarnica je puna konopaca.

* * *

U eseju o pismu koje stiže na svoje odredište, Slavoj Žižek piše o
Nikolaju Buharinu, koji u Staljinovom kazamatu, u zloglasnoj Lubyanki,
čekajući strijeljanje 1937/1938. usporedno ispisuje knjigu o filozofiji,
marksističkoj dakako, knjigu o socijalizmu i kulturi, potom jedan roman,
knjigu stihova i pregršt pisama za svoju voljenu ženu Anu Larin.

Buharin je preko svojih čuvara sve slao Staljinu, htijući eto da zadivi velikog
Josifa Visarionoviča svojim briljantnim intelektom.
Staljin je napisane knjige sačuvao !
Nedavno su se pojavile na engleskom jeziku.
Samo su pjesme Buharinove izgubljene, do dana današnjega.

Revnosna pisma koja je Nikolaj pisao ženi Ani Larinoj, u pauzama zapravo
između pisanja onoga što bi trebalo zadiviti Vođu, stigla su joj.
No, tek 1992.
Iz sovjetskih tajnih arhiva koje su se otvorile pri samoraspadanju.

Buharin je Ani pisao da je on nevažan, i da je jedino važna "velika sovjetska stvar",
koja je vječna, neshvatljiva i bezvremena.

Kada je Ana dobila pisma, točno na vrijeme, upravo je prestala postojati
"velika sovjetska stvar", i pismo je, slijedstveno svojoj vremenosti, isporučeno kako valja, precizno i točno, najsigurnijom poštom.

U rukama starice Ane L. zadrhtala je nanovo objavljena nada, prodrhtala je volja
i moć, nanovo se ispisala istina.

I to će pismo upućeno nekim Anama Larin, nekih četvrt stoljeća kasnije, govoriti
o nasilju u obiteljima u ime "velike sovjetske stvari", o siromašnima i ratom
poniženima, govorit će o tinejdžerskom tranzicijskom fatalizmu odgajanom u
militantnom duhu punom plitkog domoljublja i pervertirane religioznosti i
licemjerja postratnih funeralija u njedrenom bolu.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene.

Ima Borges onu podjelu po kojoj postoje samo četiri teme koje književnost
beskrajno varira -
prva je o ratu vođenom zbog lijepe žene,
druga je o povratniku iz rata,
treća o čovjeku koji je ponio križ spasenja
i četvrta o potrazi za zlatnim runom.

Treba se možda složiti sa Sloterdijkom koji pjesnicima predlaže da pišu
po sopstvenoj koži.

Dodajem predloženom i mjesto - čelo.

I prostor je malen, to čelo mislim, i prostor je dovoljno bolonosan.
I, najvažnije - nepalimsestaran !

Uz rizik da ćemo naslove najboljih pjesama nalaziti po čelima,
ali sakrivene vojnim šljemovima i šapkama sa oznakama.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene.

Odredište : treskavi prsti starice na dostavljenom rukopisu !
Potpuno prekasno. Potpuno na vrijeme.
Jer ni velika sovjetska stvar nema drukčije vrijeme od ruku Ane Larine.

Naša velika tema povratnika iz rata stvrdnula se u velika slova, e da bi zlatno runo ostalo dovoljno daleko, svakoj pošti nedostavljivo.

Samo su pjesme izgubljene.
Nije ih ni Gulagotvorac sačuvao.
Nisu ni Ani L. došle. Izgubile se u velikim sovjetskim stvarima, u iščeznućima.

A ja volim eto misliti kako ih upravo ispisujem u utrobi Crvenog solitera.
Za svaku nenađenost.

O svemu tome si već pisao, kaže mi Lj.
U marionetarnici suše se konopci isluženim lutkama. 

(zurnal.info)