Pismena zadaća: Idealne mete nasilne stvarnosti

Nešto je trebalo unijeti tromost u taj dan. Kiša, nalik debeloj jesenjoj, iako je svibanj, adekvatan je dekor danu koji je većini ljudi u ovom dijelu svijeta počeo viješću koja je paralizirala svijet, barem na trenutak. 

Ubrzo, međutim, vratili smo se uobičajenoj histeriji žderanja raznoraznih aktualnosti i prijelomnih vijesti. Takvo stanje svijesti je sukladno suvremenom načinu na koji propada ljudski život. A on se, život, odavno pretvorio u običnu strku, guranje i natjecanje. Svakodnevno se suočavamo s toliko informacija i izazova da smo na rubu pucanja od kojeg se branimo istreniranim samopouzdanjem koje, zapravo, više liči, jer to i jeste, na pasivno agresivni konstrukt. Svakodnevno moramo obraditi toliko utisaka i emocija da nas to pretvara u zablokirane biološke mašine. A jednostavno nismo opremljeni da sve to kvalitetno procesuiramo pa svako malo zapadamo u stanja teške tjeskobe i malodušnosti. Postali smo idealne mete jedne nasilne stvarnosti. Zato često i sami postajemo nasilni, reagiramo impulzivno i nerazumno. Ionako nemamo vremena za razmišljanje i analiziranje.

MASOVNA HISTERIJA

Pomislimo, zato, kako je bolje da to netko čini za nas. Zbog toga najviše volim o određenim pojavama i događajima pisati danima nakon što se dogode, čekam da se stvari slegnu, emocije smire i onda pokušavam razumjeti što se zbilo. Ipak, danas sam napravio iznimku, toliko me kao, vjerujem, i većinu vas pogodilo ono što se dogodilo u OŠ „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. Bio sam duboko uznemiren samom viješću a onda i revoltiran činjenicom da je mnoštvo medija, doslovno kao da su jedva čekali takav događaj, poletjelo na lice mjesta i stalo od izravnih žrtava događaja tražiti izjave kako bi njihove vijesti bile što ekskluzivnije. 

U ovom nasilnom vremenu i sustavu u kojima je zaglavilo čovječanstvo upravo mediji igraju najvažniju ulogu u kreiranju masovne histerije koju pojedinci, poput mene jutros, ubrzo šire društvenim mrežama. Bitno je da mogu proizvesti vijesti koje mogu prodati bez obzira na koji i koliko nečastan način. A smatram izrazito nečasnim i neuviđavnim gnjaviti žrtve u stanju šoka kako bi iskamčili što ekskluzivniju izjavu. Mediji su samo jedna, iako jako važna, karika u održavanju surove, nasilne, kapitalističke javne klime. Oni nas ubrzavaju i usporavaju prema potrebi manipulirajući tako našim kretanjem, radom i komuniciranjem. 

Prijateljica Andija Warhola, komentirajući atentat na ovog umjetnika, izjavila je kako je Amerika nasilno društvo jer je priroda kapitalizma nasilna. Upravo to je ono što se prelilo na cijeli svijet umnogome zahvaljujući i medijima.  Svi koji smo jutros pročitali onu vijest odmah nakon buđenja smo žrtve događaja. Potresao nas je sam događaj ali i način izvještavanja o istom.

KOLEKTIVNI OŽILJAK

Stvorit će to kolektivni ožiljak i u skoroj budućnosti uvelike odrediti naše živote, svijet oko sebe od tada gledamo drugačije, s još više tuge, zazora i straha koji će uslijediti nakon što nas popusti bijes jer smo svi pohrlili tražiti krivca. Ja sam ga našao u ekonomskom sustavu. Isprva. Zatim sam počeo razmišljati o izravno pogođenima u tragediji. Potom o svima nama. Onda me stisnula nemoć da išta učinim jer ništa ne mogu promijeniti. Točnije, ne mogu ono što vjerojatno u ovom trenutku svi želimo – promijeniti svijet. Istinske poluge moći su dobro skrivene. Izmanipulirani smo, točnije stalno zbunjeni ogromnom količinom utisaka. Sudjelujemo u utrci za preživljavanje. Trčimo ravno u kolektivnu propast. 

A dan je bio beskrajno tužan, siv i mokar. Osjećam se toliko ranjeno da ne mogu ni u mislima pojmiti stanje u kojemu su ljudi izravno pogođeno jutrošnjim beogradskim događajima. Zato žalim nad sudbinom čovječanstva. I tek ponekad se nadam da ćemo se probuditi iz ovog kolektivnog kanibalističkog košmara. 

(zurnal.info)