Selvedin Avdić
Spori kadrovi: Dođite šareni
Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.
Opet sam ga vidio. Nosi nekoliko šalova, kapa, košulja, džempera, kaputa... i svaki taj komad odjeće je različite boje.
Bio je odličan vajar, vjerujem da je i sada, prsti ne zaboravljaju lako. Jednom prijatelju obećao je pokloniti kip neke životinje. Donio mu je amebu napravljenu od gline - “zato što je to naljepša životinja, puno ljepša čak i od žirafe”, objasnio je.
Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo. Jedna djevojka poslije je pričala da je vidjela, na trenutak, kako pored njega pleše partnerica. S mjesta na kojem sam ja sjedio vidio sam samo njega, koji nije prestao da pleše ni kada sam isključio muziku.
…
U to vrijeme, dok je rat gmizao prema nama, mnogo događaja guralo se u jedan dan, kao da žele da se što prije potroše, pa se zbog toga sve ubrzavalo i deformisalo u toj brzini.Tako nikome nije bilo čudno što svako predvečerje muškarac nadlijeće grad u improvizovanoj letjelici. Svega je bilo previše pa se nešto moralo ignorisati da bi se važniji detalji pamtili. Mudriji su znali izdvojiti važno od nevažnog, prepoznati vijesnike tragedije. Nisam bio takav, pažnju su mi privlačile vesele, šarene stvari, kao djetetu.
Ali, o tome opširnije kada bude više prostora od ove bilješke, koju nabrzinu bilježim prije nego što zauvijek zaboravim detalje i koja je toliko skučena da u nju jedva staju vajar i njegova sićušna izložba.
…
U klubu smo pokušali napraviti izložbu noćnih aktova koje je radio na akademiji u Ljubljani. Donio ih je u staroj, kartonskoj fascikli koju kao da je izgrebala neka životinja. Crteži su bili lijepi, ali i jako krhki, papir se raspadao pod rukama. Drhtao je nad njima. Kopirali smo ih, ali nismo imali odgovarajući format papira, pa smo crtež sklapali iz nekoliko dijelova. On se satima igrao sa tom slagalicom, kreirajući nova, neobična tijela. Bio je jako sretan zbog te male izložbe, postavljene u uskom hodniku, pored šanka. Košulju je zakopčao ispod vrata, pažljivo pratio reakcije posjetilaca, pio sok iz čaše za vino i gladio kosu. Svirala je pjesma “Fras u šupi”:
“Večeras vas vodimo na posebnu zabavu, svi ste pozvani, dođite šareni…”
Mislio sam da je prigodna.
Poslije smo ga posjetili u njegovom improvizovanom podrumskom ateljeu, sjedili na prašnjavom kauču, pili pive, pušili u tišini.
“Za kraj zabave i prijatne snove, gospodin Florijan i magične biljke…”
On ništa nije uzimao, govorio je da je sasvim zadovoljan stanjem u kojem se nalazi. Iz uglova podruma donio je pet ili šest, ne sjećam se tačno, glinenih bisti i poredao ih uza zid. Sve su gledale prema dole, morao sam se saginjati da bih im vidio lice.
- Prepoznaješ li nekoga?
- Ne.
Taj odgovor ga je, iz nekog razloga koji do danas nisam uspio razumjeti, razveselio. Smijeh je odjekivao podrumom, izazivao glavobolju. Smijao se i kad smo izlazili, čuli smo ga na ulici.
…
Kada koristim množinu mislim na moje prijatelje kojih je bilo mnogo u to vrijeme, stajali smo u mjestu dok se sve ostalo oko nas vrtilo, pa smo se trudili da se držimo zajedno. Sada ih imam manje. Razdvojili smo se kada je nastupila vrtoglavica.
…
Nekoliko mjeseci nosio je neobična pokrivala na glavi, vunene kape, kačkete, kapuljače, titovke, različite šešire, prevelike, premale… Najljepši je bio neki bijeli trorogi šešir, ali vidio sam ga samo jednom s njim. Sjećam se kada je zavezao čekić na čelo i hodao ulicom kao ponosni kicoš. Zaustavljao se u napoleonskim pozama, s podignutom bradom i drškom čekića usmjerenom prema nebu.
I onda se posvađao sa satom. Bilo je predvečerje, smjena godišnjih doba, stajao je na sredini ulice, automobili su trubili, a on vikao na elektronski sat postavljen na vrhu solitera: “Prestani, prestani, prestani, zašto ne prestaneš!” Pozdravio sam ga sa druge strane ulice, a on me bijesno pogledao, kao da sam ga prekinuo u nečemu strašno važnom. Ustuknuo sam.
Možda previše, jer nakon te svađe sa vremenom, godinama ga nisam viđao, više od decenije. Ne znam gdje je bio ni šta mu se dešavalo. Doduše, jedva se sjećam šta se meni desilo.
Posljednjih mjeseci često ga srećem. Najčešće u glavnoj ulici. Mršav je, ima raščupanu, bijelu bradu. Čini mi se da me ne prepoznaje, ne odgovara na pozdrave. Danas hoda po januarskoj magli, dva koraka naprijed, jedan nazad, ne čujem nikakvu muziku, ali čini mi se da pleše. Sasvim sigurno sam. Stojim, gledam, sve dok se on ne okrene na peti i otpleše iz vidokruga. Zanima me gdje odlazi, ali ne pomišljam da ga pratim tamo.
Na ulici dugo nije bilo ništa šarenije od njega. Izgleda kao igračka za malu djecu, ne uklapa se u okolinu, kao da nismo iz istoga svijeta, jer u našem gradu sve manje je boja. Svake godine sve manje i manje. Ili ja, ponovo, ne vidim dobro.
(Ova priča dio je cjeline koja godinama čeka da je napišem)
(zurnal.info)
