Iz Crvenog solitera: Uskrs iz Bezdana

"Šuster mat, u šahu, e to vam je brzopotezan i malopotezan mat", objašnjavao je profesor Weiss mirno. (Tihi pratitelj i prolaznik, siromašni seoski učitelj i baštovan, onaj koji bdije. Nosio je mali šah drvenih figurica u lovačkom prostranom  ruksaku. Ali sve rijeđe je igrao... Sve više slušao svijet, pa je tako i islušao sve, od lepeta leptirovog krila do Mahlera).

"Brz mat kao brza smrt, "sestrica smrt", kazao je Franjo iz Assisia.
Pijun u šahu može se izlarvati u damu, ako dođe do dna ploče, ako dovoljno dugo opstane.
Preobrazba je taj proljetni trik, kad mislimo da imamo nešto s beharanjem i pojavom jagorčevina. Ne dodirujte me, govorio je i Edip odlazeći. Sada sam Drugo.
Iste riječi koje je Isus kazao Mariji iz Magdale, odlazeći iz svojega groba.
("Noli me tangere."/ Ne dodiruj me.)
Izbjegnut šuster mat. Čekana Pro - mjena."
Leon, profesor Weiss, sjedio je mirno, pored vode. Mjesto gdje smo potražili mir čekanja noći zvalo se - Bezdan.

* * *

"Ispričat ću vam dvije kratke priče o Uskrsnuću, gospodine Cvijetiću, obje su i zasebno vrlo zanimljive, a zajedno tvore kružnu metaforu, koja se prometne u alegoriju i parabolu u tren oka.
Kinestezija Jošuina Odlaska.

Prva je priča o Mahleru, Gustavu Mahleru, i njegovoj Drugoj simfoniji koja se i zove "Uskrsnuće" (u trajanju nekih 90 minuta, sa zborom od 200 ljudi i orkestrom od 100, te dvoje solista).
U toj je priči i Kaplan, Gilbert Kaplan, bogati biznismen. Jednom je dakle narečeni Kaplan, otišao posve s-luč-ajno na probu Američke filharmonije, u New Yorku. Ravnao je Leopold Stokovski.
Kaplan je s probe izašao kao Drugi, potpuno nov čovjek.
Izlarvao se biznismen Kaplan u čovjeka kojega je Zevs prodrmao. Mahlerova Druga simfonija razorila je ekonomskog bogataša do te mjere da je postao opsjednut. I Mahlerom i Drugom simfonijom. Taj će Kaplan plaćati velikog Bornštajna da mu devet sati dnevno  objašnjava partiture Druge. Godine 1984. Kaplan je otkupio originalni rukopis Druge i usporedio ga s onim što zovemo "uobičajena verzija", koja se kao takva desetljećima izučavala na konzervatorijima. Našao je preko 300 grešaka!
Počinjao je čak i fizički sličiti genijalnom kompozitoru. (Jednom će Kaplan kupiti i pokloniti prsten svojoj ženi Leni Birk. Taj prsten je Mahler kupio i poklonio svojoj ženi Almi, rođenoj Schindler!) Ravnao je dakle maestro Kaplan Drugu simfoniju s najboljim filharmonijama diljem svijeta.
Ali, SAMO Drugu.
Postao je ekspert svjetskog glasa, ali SAMO za Drugu Mahlerovu simfoniju, imenom "Uskrsnuće".

Siguran sam, gospodine Cvijetiću, da ćete sada sasvim drukčije slušati Mahlerovu Drugu.
I još, kad smo kod preobrazbe, a priči daje pozlatu - Alma će ubrzo ostaviti Gustava Mahlera, pa biti sa slikarom Oskarom Kokoschkom. I njega će ostaviti. A slikar će potom tražiti da mu se sašije lutka u prirodnoj veličini - Alma, bivša Mahler, rođena Schindler! Kao lutka, sašivena.
Nosio je Drugu lutku Almu svuda, kamo god išao.

Ne znam tko je kupio Mahlerov prsten, ili u što se preobratio."

* * *

"I druga priča, gospodine Cvijetiću", reče nakon stranke profesor Weiss.

"Znate li priču o krstu na Hramu Svetoga Save, na Vračaru, u Beogradu?
Vidite, njega je osmislio veliki vajar Nebojša Mitrić, učenik Ivana Tabakovića. Krst je na vrhu kupole Hrama, vidi se sa svakog mjesta u Beogradu, visok 10,5 metara, težak 4 tone, širok 5 metara, pozlaćen rukom majstora Save Dimitrijevića, listićima od 24 karata, izrađen od najkvalitetnijeg čelika - prokroma.
Podignut 1.VIII 1989. zajedno s kupolom.

Vajar Nebojša Mitrić ubio se dvadeset dana kasnije, 21.VIII 1989.

Sad se za tren vraćamo na raciju u Beogradu neke 1941. kad nacisti uz pomoć nedićevaca, odvode Židove Beograda na stratišta oko grada. Mlada žena vodi dječaka za ruku, i iznenada ga gura ispod tezge na pijaci, u Brankovoj ulici, da ga netko spasi, a ona žurno odlazi na Sajmište, u smrt.
Dječaka nalazi obućar Mitrić i sklanja ga, i spasava ga.
Tako je židovski dječak postao Nebojša, sin obućara i budući krstotvorac - vajar.

Izabran je, na prijedlog gradonačelnika Branka Pešića, od patrijarha srpskog Germana - da osmisli krst na vrhu kupole budućeg Hrama na Vračaru.
Nekada židovski dječak, sada vajar Nebojša, sin obućara Mitrića, počinje veliki put ideje za krst Nemanjića.
Dana 4.4.1989. grupa intelektualaca (u kojoj možemo izdvojiti Petra Omčikusa, Milana Komnenića ili Rajka Petrova Nogu) piše peticiju Sinodu SPC, kojom se traži neusvajanje rješenja vajara Nebojše Mitrića, jer je previše vizantijsko/bizantsko, bezdušno i neduhovno je, "odljudna pojava", na sebi ima "vizantijske krljušti", itd.
Sinod, pak, odbacuje peticiju.
Ali, pritisak je prejak. Kazano je.
Krst je odabrao židovskog dječaka, spaljene matere. Obućarevog sina.
Sada pravoslavni kipar, očajan, u maju 1989. posjećuje Savine isposnice, ostavlja bilješke, među njima i ove:

'Pisma Sv. Savi (fragmenti)

Ovde sam. U tvojoj isposnici.
Dođoh tvojim stopama. Onim kako si ti došao.
Tu sam, iznad reke.
Oduvek je bilo da ptice u letu gledam odozdo. Ovde se sve menja.
One lete poda mnom. Gledam im leđa i spoljnu stranu krila.
*
Za kraj odredih greh. I to veliki. Kratak.
Veći je greh ovo što napisah, od trenutka kad prestah.
Zaustavih grešni život.
*
Držim se da se ne zaplačem.
Neću prestati. (...) '

Židovski dječak, tvorac krsta Svetoga Save, ubija se u dvadeseto jutro nakon što je sunce obasjalo krst na kupoli. Pucao je u sebe u Palmotićevoj ulici. Imao je 58. godina.

To su obje priče, gospodine Cvijetiću", završio je učitelj Leon Weiss.

Brzopotezan mat, sa sestricom smrt.
Drugo se može probraziti opet u Prvoga sebe.
Kao Almin prsten na ruci Kaplanove žene.

"Kao metak, koji će rascvjetati glavu vajarovu, rasuti je na vizantijsku krljušt.
Proći će stoljeća, gospodine Cvijetiću, od puno toga što sada vidimo neće ostati niti  dim. Ali, ostaće Nebojšina krstotvorina", dodaje, polako ustajući profesor.

Stoljećima će krst biti na kupoli, vidljiv sa  svakog mjesta u Beogradu.
I Nebojša na njemu, nasmijan i raspet.
Dječak ispod tezge izvučen, isprepadan i uplakan - da na kupolu najsvetijeg Hrama smisli krst.

Uskrs će za koji dan, kažem, dok odlazimo u noć, iz Bezdana. 

(zurnal.info)