Iz Crvenog solitera: Četiri kamene latice

Ta bi priča mogla početi i ovako:
prije par godina žena je otpratila teško bolesnog sina u mučnom dugom umiranju i svo vrijeme govorila "da što prije odem sinu. Samo da njemu odem".
Nažalost, oboljela je brzo, par godina kasnije, od teškog karcinoma pluća s metastazama na mozgu.
Sada mi govori, pri mojoj bolničkoj posjeti -    "ne odustajem, borit ću se do posljednje zore, do posljednjeg udahnuća!"
Liječnica to objašnjava djelovanjem tumora na sam mozak. Naime, kaže liječnica, želi  ona i dalje otići sinu, ali sad misli - "da je on, sin, sa ove strane, među živima, i da će ga  ako umre, izdati".

* * *

Društvo smo koje ubrzano napušta svoju supstancu, koje je odnjegovalo potpunu bezbudućnost, beznađe. Prostakluk nas evo dovodi na rubove pukog opstanka.
Zašto to ljudi ne žele vidjeti? Prostačko poimanje svoje izuzetnosti svršava u dugogodišnjem lutaju - šta mi, tko mi, što mi uopće hoćemo, na koju stranu - jesmo li za to da budemo dio Europe (i spasimo se bijede koja će nas pojesti, samoizabrana odluka da preživimo kao narod koji govori neki jezik, proizvodi inžinjere i pjesnike, liječnike i bageriste...), ili smo pak zato da se zatvorimo, samoizoliramo, odlučimo da poriktamo sat i kalendar kako nama odgovara!
Kao - "dosta je bilo!" Mi ćemo odlučiti kada nam je u historiji najbolje bilo, i bit ćemo u tom vremenu i toj godini. Ne zanima nas stvarnost, mi ćemo sebi rekreirati prošlost, sadašnjost potpuno utrnuti od želje za budućnošću. Živjet ćemo vječno sada, koje se hrani prošlošću. Ta hidra uništava supstancu, tkivo, esenciju svakog društva ... Toliki su narodi nestali. Toliki jezici.
Generatori slika samo su savršeniji, možda su čak i Chatbotovi, vještačkog uma.
Neka Al(f), iz nekad popularne američke tv serije, svemirac - a sada inteligencija, umjetna.

Moj Cvijeta, nemoj se čuditi kad kao starac u Crvenom soliteru budeš imao za komšije mladi kineski inžinjerski bračni par, kaže mi M. I to koji su čak stan "dobili od Rudnika".

I tako čekate lift.
I uhvatiš sebe kako te sramota što ne znaš kineski, da ljudima k'o čovjek kažeš - "dobro jutro, šta ima, ljudi?
Idete l' na Sanu? Meni ove godine nekako  prohladna...I moji su svi bili komunisti kao i vi! I mene bili primili u Partiju pred onaj naš rat, eto nisam imao sreće, a bio bi dobar nekineski drug i komunista, materemi komšo".

* * *

Otišavši u rano proljeće na terasu Crvenog solitera, vidio sam roj pčela u kupoli za motore liftova, smještenoj na samom vrhu zgrade. Sjetio sam se Meterlinkovih priča iz života pčela. Kako je pčela, prvenstveno, biće gomile, i to u većoj mjeri nego mrav. Pčela, dakle, živi u gomili, i ako je izolirana, čak i ako je snabdjevena obilnom hranom i u najpovoljnijoj temperaturi, ona će za samo par dana uginuti i to ne od gladi ili od studeni, već od samoće.

Zar je u kupoli za motore liftova roj pčela, i to na vrhu trinaestokatnice?
Iza solitera, u nekadašnjoj bašti čika Taiba, još uvijek ima divljeg cvijeća i nevjerojatno je da pčele idu toliko uvis da bi sačuvale stanište.
Jer, jedinka je beznačajna u tome svijetu, njen život je puno žrtvovanje bezbrojnom biću čiji je ona samo dio. Stanište na vrhu iznad svih stanova. I potpuno predavanje osobnog interesa općem. Život se jedinke sužava i sve više ograničava.
Uostalom, tako je bilo u socijalizmu koji je stvorio Crveni soliter, i tako je u komunizmu koji je stvorio globalnu silu - Kinu.
Naša košnica je nestala u dimu. Sad je razvaljenu i obezmeđenu polako prodajemo Kinezima.

A nekad smo se keserili kineskim sandalama i đinđuvama na buvljaku. Nekad roj pčela ne bi se ni usudio nastanjivati ljudsko stanovalište...
Čitavi nam gradovi, brate majstore, već nisu više naši.

* * *

Ovako je veliki Georg Steiner pisao o ocu koji ga je učio kako čitati, kako DUBINSKI čitati:
"Nisam se smio prihvatiti nove knjige sve dok mu o onoj koju sam upravo pročitao ne bih napisao sažetak koji bi on pregledao. Kad ne bih razumio ovaj ili onaj ulomak – brižljivo ih je odabirao i predlagao tako da mi budu preteški – morao sam mu ga naglas pročitati. Često glas pomogne razjasniti tekst. Ako i dalje ne bih razumio, morao sam taj ulomak vlastoručno prepisati. Tada se obično razotkrivala njegova srž. (…)"

GRADIĆ, GRAD, GRADINA, JASENOVAC
(ocu)

Otvrdnjavam poput kriške limuna u oknu prozora. Pokojna kneginja sad u raju
Skuplja kosu kraj vode
I miluje vlažnim dlanom vrat
Koji su preklali legionari.

Poput dugoprebrisavane pjesme
Svila u zastavi premorena mahanjem.

Kad je Snjeguljica otišla
Patuljci su sami počeli - kuću spremati vrt kopati pepeo raznositi
Krematorijumske cigle nositi u kožaru.

Glas su joj čuli kao napor pčele
Da zaboravi uzlet iz ruže
Pokušavan s četiri kamene latice.