Iz Crvenog solitera: Snajperist s Jevrejskog

Igrat ćemo "Što na podu spavaš" uskoro u Beogradu. Geografija počinje pričati. Raspričava se priča. Oslobađa se priče.
Priča (i) o bratu postaje zategnut laks. ("Priča je važna priči. Priča ostaje.")
On je jaganjac, tele brzokucajuće, Jagnje koje se samo prinosi na žrtvu.

On je večera i jelo, On je krv briznuta iz dlana na prašinu. Prolaznik i krstotvorac. Sjenka i žeđ. Kost i korak ka moru.

Breme krivnje je na svakome iste težine. Svoju Golgotu moraš proći a znaš da sve priče završi ista šaka eksera.
I Mesarov sin zna.
U Crvenom soliteru zapisujem. Imam notes.

* * *

Prvo, moje čuđenje, kako se Jevrejsko groblje s 8. kata hotela "Holiday", vidi kao na dlanu. (Odnosno je suprotno. Mi smo, svi u dolini - savršene mete za snajperiste koji su se smjenjivali na "lokaciji groblja", za vrijeme posljednjeg rata)

Potom drugo, u šumi interneta čitam, čini mi se na facebooku, sjećanja tada curice, o ratnim godinama pri opsadi grada. Kako je mrzila sve koji su u te strašne dane mirno živjeli u hotelu (novinari CNN-a, BBC-a...fotografi... hotel isti, tada se zvao "Holliday Inn"), jer su imali potpuno neometano toplu vodu, struju, hranu, vodu...dok je ona, sa sestrom, majkom i ocem gladovala, i bila meta snajperistima s Jevrejskog groblja.
("Mrzila sam ih više od snajperista. Bože, pa kako su mogli normalno živjeti, brojati granate i jesti kekse, dok smo mi bili mete. Gladne, polulude mete. Od djeteta do cuke.")
Ta je curica danas nekome supruga i majka, negdje daleko. Povremeno dođe u Sarajevo, plače i hotel mrzi još strašnije, u svoj njegovoj istosti.
Pod tušem tople vode, osjećao sam da se ta dječija mržnja lijepi sama za mene, nesaperiva, i kako u sobi mogu dodirnuti srebrni prah straha.

Pa treće, mi smo uvečer igrali u Narodnom pozorištu "Što na podu spavaš". Stajao sam uz prozor hotela, na 8. katu, s pogledom ka Zemaljskom muzeju.
U predstavi sam, na par minuta, čak i snajperist s Jevrejskog. S glumcima Gavelle i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koji "oživljavamo" taj rat, odsjeo sam u hotelu, svana blještećem na ranoveljačnom jutru.

Ima i djevojčica, sada žena, također u predstavi. I pucam, ispalim hitac s Jevrejskog. Zapisao sam.
I ruku joj otkinem, toj djevojci u predstavi.  Mislim naglas i zapisujem, na prozoru hotela "Holliday", u Sarajevu.

* * *

U Crvenom soliteru zapisujem. Imam notes.
Prolaznik na večeri.

* * * 

Netko je mačku pustio u Crveni, i već je par mjeseci s nama u zgradi. Kreće se između sedmog i desetog kata. Ne zna se baš tko je točno hrani, i na kojem katu je najsigurnija, ali tiho se kreće, bezglasno, i često je vidim na otiračima ispred stanova u kojima žive starice.
Najviše milosti nalazi kod bakica. I djevojčica. Sklupča se i miruje, iznose joj i vodu i mlijeko.
Ponekad cvili, poput djeteta, oko polovice noći.

Napolju krupnjaju spomenici i prigradske škole opet gube imena pjesnika.
Takva je slika, od riječi koje sam iščeznuo.
"Mislim da smo u aleji pacova
U kojoj su mrtvaci izgubili svoje kosti"
(T. S. Elioth, PUSTA ZEMLJA)

Mačke su uzmakle u Crveni soliter, pred brojnošću pacova izvan.
Sjenka se uvukla u žeđ.

Na prvi snijeg 2023. ujutro, snimao sam video s prozora na devetom katu i slučajno snimio požar na zgradi preko puta Crvenog, staroj, uz trafo stanicu.
Čovjek je nožem ubio ženu, izbovši je osam puta u vrat, i htio potom zapaliti i nju i zgradu.
Uhvatili ga popodne, požar jedva ugasili. 

Prvi snijeg se uhvatio za glavu od užasa na što je pao.
Na pod. 

(zurnal.info)