Iz Crvenog solitera: Uvijek nema nikoga

Među lopatama zemlje napukao krov. Na obiteljskim fotografijama jede trešnje. Možeš čuti fotoprojektor. "Smrt Ivana Iljiča" Lava Tolstoja. Na pozornici stoji dječak i muca.
"Generacija bez kosti", deset godina kasnije. Otkud puška? Otac je umro, meso jede netko drugi, netko drugi je i major, netko drugi je i Boris Davidovič. Jedino što je isto grlo koje Mikša prekolje, grlce Hane Kšiževske.
"Ivanovo djetinjstvo" Tarkovskog, pa puni krug u "Smrt Ivana Iljiča" Tolstoja. 

* * * 

Zanimljivo je da sam režirao 1993. "Duplo dno", Gorana Stefanovskog, u povodu 40. godina Pozorišta Prijedor. Igrali pokojni Živko Desnica, pokojni Radenko Bilbija, pokojni Rade Stupar, pokojni Vukašin Vukadinović. Iznad scene visili kosturi iz kabineta biološkog, doneseni iz osnovne škole.

Ja sam vidio na pozornici jedne noći i predstavu "Što na podu spavaš".
Otac i dva sina jedu lubenicu, crveni i bijesni. Pažljivo jedu, brzo.

Pa sam režirao i povodom 50-godišnjice Pozorišta Prijedor, dramaturški amalgam Čehovljevih - drame "Galeb" i novele "Paviljon br. 6". Dobili smo začudnu predstavu "Galeb, Paviljon 6." u kojoj glumci psihijatrijskog odjela igraju Čehovljevog "Galeba".
Sve je pomaknuto za kod tog saznanja, da i  među odbačenima, tiho se otjelovljuje sanjanje. A neki Kolja Trepljev pravi predstavu u omrznutom, mračnom paviljonu ruske gulag-bolnice u provinciji.
Na sceni Radenko i ja napravili pravcati bazen. I most daskom sa proscenija do u četvrti red.

Ja sam vidio na pozornici jedne noći i predstavu Schindlerov lift.
Majka i sin jedu lubenicu sami. Pažljivo jedu, polako, nož se seli od nje. Onda je na tom mjestu sama a lubenice oko nje samo dolaze i krvare.

* * *

Pa sam za 60 godina "Pozorišta Prijedor" (2013.) režirao, u koautorstvu s Radenkom Bilbijom, "Karolinu Nojber" Nebojše Romčevića. O glumici pobunjenici protiv ustajalog vašarskog pozorišta. Sve kroz tilanu zavjesu i glumce u renesansnim kostimima.

Ja sam vidio jedne noći na pozornici predstavu "Madragola" N. Machivellia u kojoj se glumac Goran J. skida posve gol na sceni, i izaziva javni skandal.

Lubenice uvijek krvare.
Nenačete.

* * *

Ove je godine 70 godina postojanja pozorišta u Prijedoru.

I 40 godina kako sam igrao prvu ulogu u njemu, u travnju 1983.!!
(I danas pamtim proslavu 30 godina Amaterskog pozorišta, proslavu u pozorišnom klubu, svečano odjevene ljude, nasmijane glumice i glumce "hrama Talije i Melpomene". O, kako sam zavidio, kako sam sanjao sebe na toj pozornici).

Kažem, ostalo samo grlce Hane Kšiževske, kavez u dijelovima iz "Grobnice za B.D." u depou zgrade i zemlja iz "Srpske drame" rasuta scenom. Na sredini drvo.
Ono drvo iz "Čekajući Godota"...

Izgleda da smo stigli u Sansover, dragi moj Didi, i opet nema nikoga.
Uvijek nema nikoga. Svijet ostaje nenačet.
Ivan Iljič među lopatama zemlje, jede trešnje.
Zatim stoji kao dječak na pozornici i muca.

Ali vidi ovako, kume, veli Todor:
"Za 40 godina tvojeg bavljenja pozorištem, predstavu koja je nastala po tvojem romanu i režirao je veliki redatelj, i u kojoj glumiš sebe samog, i koju igraju glumci iz Gavelle u Zagrebu, iz Narodnog u Sarajevu i Srpskog narodnog u Novom Sadu, izvode u Narodnom pozorištu u Beogradu!
To je, jarane, čestitka!
A ti kako hoćeš... "

* * *

"Kako mi brzo postane dosadno kad se u komadu svet objašnjava. Reč je o tome da se opet stvore tajne. (...)
Novalis kaže, poetsko je apsolutno realno.
I kaže: Bez rasprave. Malom broju njih vredi se suprotstavljati."

/H. Miler, "Pozorište je kontrolisano ludilo", 1995. "Radni sto", Beograd, 2017. prevela Bojana Denić/