Iz Crvenog solitera: Krunisat ću te maslačkom

U Ukrajini, na dnevnom nivou, u prosjeku, samo na jednoj strani pogine 500 - 800 ljudi. Dakle, oko 1500 ljudi svaki dan! (!!) Nestanu kao polje maslačaka na vjetru.
"Nekih Slavena tamo." (Tako je bilo i sa nekim Slavenima ovamo.) Kaže mađarski predsjednik, posve rasistički - "šta se Mađare tiče tuča nekih Slavena tamo!"

Ali, izvrnimo Warhol posteljicu. Uskoro će se ljudi moliti da 15 minuta budu anonimni. Mi smo jedan korak od svijeta u kojem je nemoguće tumačiti svijet.
Jedan wuhanski virus kaže da ga se tiču i Mađari i Slaveni... i ostali.

* * *

"Krunisat ću te maslačkom.
Pomjeriš li se više nisi kraljica."

Taj moj dvostih silno se sviđao inžinjeru N. Srdiću, i zamolio me da mu poklonim, jer je želio podići nadgrobni spomenik u Zagrebu, na Mirogoju, svojoj voljenoj, od leukemije prerano preminuloj supruzi, i sebi. Tako je moj stih uklesan na grobu meni nepoznate žene. Kao svjedočenje vječne ljubavi ing. Srdića i nesretne mlade pokojnice.
Radili smo zajedno u uredu u Rudniku Omarska. Definitivno se ing. Srdić, kao Srbin, vratio u Potkozarje 1985.
Svako malo išao je u Zagreb, da obiđe stan dobijen od "Končara", i grobnicu za dvoje na Mirogoju. Onda je počeo rat i ing. Srdić nikada više nije otišao u Zagreb, ubijeđen da ga tamo traže. Uspio je prodati stan i svoje grobno mjesto s mojim dvostihom. Pred smrt, na neku godinu, ponovno se oženio. I grobnicu, koju je za sebe kupio na prijedorskom groblju Pašinac, proširio za još jedno mjesto.
Ove godine, kao već 83 - godišnjak, umro je tiho. Nisam ga vidio od konca rata.
Lj. mi kaže da je u knjižnicu dolazila neka žena, tražila mene, da ga uz postelju umirućeg posjetim. Nikada nisam otišao, nikada nisam našao vremena...
Danas sam bio pored njegovog groba.
Piše samo njegovo ime i prezime.
Bio je dijete s Kozare. Svoje pravo ime saznao je kada su mu posvojitelji-roditelji pod sopstvenu starost, sve rekli: da se ne zove Ivan, nego Nedjeljko, da nije rođen u Zagrebu, nego u nekom selu pod Kozarom, da su ga oni posvojili preko Crvenog križa, dali mu ime, dom i školovanje, da je Srbin, da misle da se preziva Srdić.
Gledao sam u mramornu ploču. Ime je dovoljno, pomislio sam, više nego dovoljno.

Na odlasku, gotovo sam nagazio na cvijet maslačka, jedva ga ne pomjerivši.

* * *

Šako eksera, svako ustajanje od zemlje bio si ti. Evo, sam pogledaj na što si potrošio vrijeme darovano ti na zemlji. Vidi kako se smjenjuju kelije i psetarnici.

Kad točno posustaje ovaj mrak, i zašto nikad?
Pa zamisli da su lastavice zauvijek otišle?
Odmah potom onoga tko će to prvi primjetiti. 

* * * 

Marioneta koja u iglu uvuče svoje konce.
Pogrešno osjenčen nagib u pahulji
I odmah manje je zima.
Paučina rashlađena ulovom mokrog insekta.

Furnir gnjije u Pinokiju i koljivo se presporo
Ugojava. Dječak ispod singerice
Zapanjen je bakinim nožnim venama.

Dok god jezik ne dobije kosti, ništa rečeno ne može se poreći.

* * *

Frend mi u kavani "Agava", gotovo na ulazu u Plavi soliter, priča doživljaj s ratišta. Imali su u rovu nekog klinca, i dogovorili su se njih četvorica da ga iskušaju i utvrde stupanj njegove hrabrosti.
Da se malo zajebavaju na njegov račun. Jedan se igrao bombom, isfolirao je da je izvukao osigurač. Bomba mu je ispala, i svi su, prema dogovoru za koji klinac nije znao, bacili se što je moguće dalje, štiteći sebe od gelera. Samo se klinac bacio na bombu i tijelom pokušao da spasi ostale. Nisu od sramote mogli jedan drugog podnijeti.

E, taj klinac nakon tri dana poginuo.
Danas znam, da nas je on štitio do kraja.
Danas mislim, pošto smo svi iz rova živi, da nas je mali sačuvao od smrti, završio je frend. I počeo plakati.

Naručio sam još dva piva i šutio.
Ili jesi ili nisi lav, rekla je konobarica. 

(zurnal.info)