Iz Crvenog solitera: Karikatura svijeta

Uvijek se u ljeti čuje kos noću, i miriše jorgovan iz Lukovice, miris se miješa sa  sumaglicom nad rijekom moje tavanske daske, i kad ga tako bogatog ponese tišina palanačke noći do vrha Crvenog solitera, taj se miris raskošno penje uz beton pun spavača i umoran se rasipa.

Čaršija koju pamtim, i od koje je ostao nedirnut samo kosov doziv. Čak se i miris sve teže odlučuje da se primiče betonu, toliko su spavači povjerovali u spivanje.
Da, u spavanje, u spinovanje.

* * *

Pomor je pčela (neki dan, u nekom ovdašnjem selu) dakako, izazvao čovjek. Koji je prskao uljanu repicu dozvoljenim sredstvom, ali na neispravan način.
Riječ je o sredstvu koje se na uljanoj repici koristi prije njezine cvatnje. On je učinio upravo suprotno, prskao je biljku koja je u punom cvatu...
Milijuni pčela uginuli su gušenjem, u teškim mukama, pričaju očajni pčelari, lopatama smo ih kupili. (Ih, lopatama)...

Da, tako je - milijuni mrtvih za nešto uljane repice.

"Slika je zastrašujuća! Pčele mi umiru u mukama pred košnicama! Mogu ih lopatom  skupljati... zamisli, milijuni pčela", očajan je pčelar D. B.
Praktično preko noći, ostao je bez 38 pčelinjih zajednica.)

Taj jorgovan... omamljujući početak meda.
Taj ćuk lukovički, iz pravca rijeke... jeziva priča o nestanku lukovčana kao pčela (eh, pod lopatama) za malo repice. U vreo početak ljeta. U ulju.

* * *

Tijelo mi dođe iz veće udaljenosti, iz najveće udaljenosti, iz udaljenosti veće od svake moje misli. Izmoždi me igranje "Što na podu spavaš", potpuno me isprazni, mogao bih satima šutjeti. Tako obično i bude - potpuno mirujem dok voda mi gostinjski obilazi kosti i utroba izumljava nebesa.
I među Izbavljenima može se zabaviti tišina. Pa se zaboravi vratiti.
Pa da, brazgotinice, kamenčići iz džepa raskomadanog istočnog Slavena, cijelo ljeto čuvani da na zimu budu oči snješka bijelića.
I zacjeljivanje rana će nas jednom napustiti.

Riječ koja ne zna za zarez za sobom, pa svakim okretom glave - siječe sve oko sebe.
Smiriš je, pritisneš krajeve rečenice kamenjem, da vjetar ne povuče riječ.

Elegijama ulegnjuju rime, pa se oko srca okuplja mlaka grudna voda.
Nad pilićima u kutiji čuči curica, s bakom je na tržnici i scena je posve pastoralna (ostavimo je takvom; eh, o lopatama.)

* * *

Petrolej je u svica ukapan.
I noću potrošen u svitkovanju.
Angeo odjeven u strehovski lišaj vlage,
hranjen đačkim kruhom,
podmetao krilo, puhao u mastilo.

Ispari petrolej. I mrak obuzme krošnju svijeta. (I sve u lopatama).

* * *

To je svijet, koji je dogurao do sopstvene karikature - da Dalay Lama "gura jezik u usta" dječaku.
I viralnost te snimke je zastrašujuća.

I među Budama kaplje ulje s repice.