Cvijeta, druže, pa zamisli - upoznao sam tipa, radimo zajedno u Sarajevu, iz Mostara, mlad čovjek 2001. godište...Pričao mi o svom gradu. O poginulim stričevima u ratu. U Mostaru završio srednju i fakultet. E, taj dečko, 22 godine života, pazi sad - nikada nije vidio most u Mostaru. Stari most.

Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.

Najbizarnije u celom ovom zamešateljstvu je to što se politički i drugi moćnici čak i ne trude da sakriju veze između države i kriminala. Predsednik države koji javno brani čoveka koji je uhapšen kao vlasnik džinovske latifundije na kojoj gaji opojnu biljku, a usput su otkrivene i laboratorije za proizvodnju droge – pa to ne može da se vidi ni u najgorem kriminalističkom filmu

Iz vlastite fotelje, u zdravlju i veselju, moguće je učestvovati u komadanju nečijeg tijela ili doma. Ko to može platit?

Tarkovski je pričao (na jednom od predavanja), da je Čehov, Anton Pavlovič, završavajući svoju priču, odstranjivao, bacao dakle prvu stranicu, odbacujući tako i - motiv, motivaciju. Radi se o dobro uhodanom moranju, pomislio sam, koje kinesteziji upada u vrijeme.

Deplasirano je krivcima za nedaće proglašavati pripadnike manjina. Izuzev ako to nije ona manjina koja je u poziciji moći i istinski kontrolira i usmjerava društvo, ako društvo uopće postoji izvan karnevalskih konsenzusa. Da društvo postoji, da, recimo, postoji na jugu društvo koje nije zatucano, onda bi to isto društvo shvatilo da je snažno onoliko koliko je zaštićena njegova najslabija i najugroženija karika.

Naprednjačka država brine o teroristima, ubicama, zločincima, za njih ima samo reči hvale i pijeteta, ali za porodice pobijenih osnovaca, mladića i devojaka nema ni reči utehe, ni ispruženu ruku, ni pomoć nadležnih institucija, ni zrno empatije, ni minimum dužne pažnje i ljudskosti.

Probao sam, pomislio sam, vidio sam, našao čahure nakon 25 godina od ispaljivanja bogobojažljivih rafalčića. Pune, jarane, zemlje, nevažno kakve zemlje i čije, one na koju su pale. Zrno je posebna priča. Ne zna čahura šta je bilo dalje, nakon udarne igle u svoje meso. Da li je netko zrnom ubijen, ranjen, ili je pucao na nebo ovaj što je obarač vukao za rukav, ne zna više nitko, niti ikoga zanima.

Ispada da je normalno da paravojna formacija ordinira po kosovskim manastirima, te da je Ališa Kerns, predsednica Odbora za spoljne poslove britanskog parlamenta, bila u pravu kad je pre par meseci govorila da se oružje švercuje iz Srbije na sever Kosova i skriva po manastirima. Takvi ljudi vode Srbiju već decenijama, lažovi koji nisu u stanju čak ni ubedljivo da slažu.

Nema na svijetu ničeg usamljenijeg od mora. Ono je kuća koja trpi naše posjete i pati zbog naših napuštanja. Često potopi barku koju smo kupili kad smo pomislili da bismo trebali opet sanjati.

Veli o Bosni jedan fratar iz Andrićeve priče: "Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj ni roditi ni zafratriti. Ovdje se gram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom".

Zlo je vitalno i uvijek spremno da se prilagodi novom okruženju. Uvuče se na sportske događaje, filmove, popularnu muziku, iskače na tik toku i instagramu, gdje god vidi pogodan prostor. Kao što svjedočimo, na našim prostorima pokazalo je veliku kreativnost i zbog toga ne treba da brine za svoju budućnost. 

Hotel Ruža nije bio srušen. Bio je zapaljen i opustošen. Moglo ga se lako obnoviti. Tako bi se barem jedna uporišna točka naših djetinjstava vratila u mapu našeg postojanja. Sve što smo shvatili je da postajemo stranci u vlastitom gradu, da postajemo duhovi u gradu-duhu.

Predsednikove reči ne vredi navoditi, to je čovek koji dvaput zine, triput slaže. I uglavnom laže na istli način, u istom maniru, evo već trideset godina. Dakle, glavni krivac za sve je premijer Kosova Aljbin Kurti, a goloruki srpski narod se samoorganizovao i pobunio protiv zuluma. Poznato je da civili u celom svetu građansku neposlušnost ispoljavaju pomoću topova, granata, mitraljeza i oklopnih vozila.

Isječak iz bilješki, 1993. i 1997. : "(...) kako recitiram Goranovu JAMU u novosadskom SPENSU, 1993., u uniformi, dok naša 'kulturna četa' čeka zalihe krvne plazme za ljude ranjene na liniji, kao i maskirni materijal za šivati uniforme, ili kako igram Ministra Tozu u VLASTI Branislava Nušića, u režiji Radenka Bilbije, i to u Prizrenu 1997. kad je 'naše malo pozorište' išlo igrati za protjerane dvaput Krajišnike, koji u pola Kosova govore dalmatinskim akcentom".

Izrekao je Vučić gomilu laži, manipulacija i otrovnih opaski na račun zamišljenih srpskih neprijatelja u svetu i regionu, stvarajući dobro poznatu atmosferu autoviktimizacije i spremnosti na osvetu. Naslušali smo se takvih ratničkih beseda krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina od Vučićevih ideoloških blizanaca, a i od njega samog čim je malo stasao, znamo dobro kako se to završilo.

Pitanje je tko će uopće biti još ovdje za dvadeset godina. Ostali smo bez nade. Na zvijezdi koja se ubrzano zagrijava. Bez svega možemo, svaku laž možemo progutavati, ali vidljivo beznađe, teško je shvatiti i miriti se. Odlazi se, e da se ne bi vratilo. Ove lastavice, prijatelju i brate - jug zamišljaju nepovratno.

Za neke buduće istraživače našeg mračnog doba ostaće ta TV-slika kao metafora jednog propalog društva. Od silnih obećanja, najava privrednog napretka, raznih čuda, aviona i kamiona – na kraju ostade samo onaj kilogram salame u rukama velikog vođe, vizionara, samozvanog spasitelja Srbije, čoveka koji je ubeđen da će ući u istoriju na velika vrata.

Žurnal eksluzivno objavljuje ulomak iz novog romana Marka Tomaša: "Knjiga za Maju". To je priča o jednom putovanju života, cjeloživotnoj krivnji i strahu od neuspjeha - uskoro u izdanju V.B.Z. Zagreb i BOOKA Beograd.