Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Nazovi prijatelja
Gospođa sa sedmog čuva sve kćerkine mliječne zube u teglici sa puščanim zrnom iz sinove glave', pisao si to, kaže Lj. Kako tjera osu pokretom ruke s burmicama. Pisao si. Grad će biti pust. Kao kad u ratovima pokapaju poginule oficire.
A možda da probamo zamisliti da nije bilo partizanskog pokreta i njegove antifašističke borbe! Da nije bilo nikakve bitke na Neretvi, Kozari, Sutjesci, nikakvog Tita, Mladena, komunističkog ustaničkog pokreta, nikakvih AVNOJ - a, KP, Koče i Bijelog dugmeta.
Da su eto postojali samo Nijemci, odnosno trupe nacističke njemačke, neki wermachtovci, pa ti pavelićevi ustaše i crne koljačke košulje u NDH, a bogami i Srbija pod njemačkom upravom, s četnicima generala Mihajlovića, kraljevom vojskom i Nedićem, itd.?
Možemo li takvu sliku zamisliti?
Zapravo, tko bi branio Srbe od ustaša ili Muslimane od četnika? Pokolji bi bili nezamislivi...
Sada sliku dodatno proširimo i zaoštrimo, pa zamislimo ulazak Crvene Armije 1945. u Jugoslaviju, kao što je prethodno oslobodila Bugarsku, Rumunjsku, ili Poljsku i Čehoslovačku!
Slijedi pitanje za "milijunaša" :
Koliko bi "Golih otoka" napravio Staljin u Jugoslaviji, i šta bi bilo s ustašama, domobranima, četnicima, ljotićevcima, balistima i sl.?
Pobili bih crvenoarmejci k'o zečeve. A onda bi zaveli red. Sovjetski red. Čaušesku dril.
Još, mali Joker "nazovi prijatelja" -
1990/1991. Jugoslaveni bi prvi put čuli za "The Beatles", za farmerice, za najlonke, za žvake...! (A Brijuni bi bili Staljinova toplomorska, jadranska vikendica, gdje bi ljetovao Berija 1948. godine!)
Pobjedničko pitanje, konačan odgovor:
da li bi bilo rata 1991.? Ne...Zašto?
* * *
Možemo li sve gore napisano zamisliti i zašto ne?
Žanr: lubanja puna kišnice, kao u lavoru.
* * *
Riječi imaju krvotoke, rekla je Lj. Imaju različite temperature, različite ritmove srca, tlak, zvuk, šum, osjećaj tišine... Značenje je posljednje od riječi. Unutarnjost riječi ima dvorane, ima krvotok, grudne koševe...
Riječ je kost zacakljena psećom pljuvačkom. Tek onda zamisli svoju rečenicu, koja je zaseban organizam, u priči, ili romanu...
Tvoja rečenica, koliko je to rebara nad srcem?
* * *
Još čujem kako na kiši pucketaju mokre svijeće. Mogla je biti sahrana moga oca.
Mogla i liturgija, negdje napolju.
U predstavi "MANDRAGOLA", po Machiavelliu, koju sam režirao u Pozorištu Prijedor 1997. glumac koji na koncu iz lika Machiavellievog, prelazi u lik samoga pisca Machiavellia, skida se posve, bukvalno, fizički - gol, kao "od majke rođen", dakle gol pred šokiranom publikom! Pozorište je bilo prepuno.
I govori gledateljima citate iz "VLADARA", on, progonjeni Machiavelli, smije se publici harlekinski, sa pozornice, odlazeći potom brzo u marionetu, u marionetarnik u depou teatra.
Nekih 27 godina kasnije, isti glumac, u svečanom odijelu s kravatom, s pozornice urla nacionalističke klišee, divlja u mikrofon, dok se iza njega ceri Vladalac, vladar.
Sada je glumac gol. Sada se Machivelli njemu ceri u lice, pred ravnodušnom publikom, i to posred centralne pozornice na koju se popeo depo teatra, svi nauljeni konopci iz marionetarnice.
Kost zacakljena psećom pljuvačkom, od skrivanja.
Žanr: kome je potrebno i koliko kazališta?
* * *
Najstrašnija soba u Auschwitzu, kažem Lj., jest soba sa zastakljenim tonama kose, i ona sa protezama, također iza stakla: čelični korzeti, drvene noge i ruke, vještačke kliker-oči, tvrdogumeni prsti, zubne proteze i mostovi...
Tijela koja su nosila sva ta ortopedska pomagala - ubijena su i spaljena.
Prave, pravcate noge i ruke, stvarne oči i prsti... To je sve izgorjelo u pećima.
Sad sve obrnuto - jedino su preživjeli zamjenski komadi tijela, i baš zato jer nisu bili integralni dijelovi tijela koje se imalo spaliti, izbjegli su ognjeno nestajanje.
Sada evo ortopedska pomagala vrijede više i od samih tijela.
Sve iza stakla.
Imaju i stotine tisuća naočala.
Zauvijek bezočnih naočala.
Žanr: makiaveli(st) piše lažnu "commedia dell arte" - "La Mandragolla".
* * *
Djetetu oko vrata visi siperak, umrljan jučerašnjom kašicom. Otrgnutih krila angeo pokušava ustati, poput riječi, koja se još navikava bivati izgovorena.
Nebo isiše pticu u crnu mrlju, dva dječaka olovkom na vratnom štoku gledaju da li rastu. Presporo im.
Angeo jednokrilac.
'Gospođa sa sedmog čuva sve kćerkine mliječne zube u teglici sa puščanim zrnom iz sinove glave', pisao si to, kaže Lj.
Kako tjera osu pokretom ruke s burmicama. Pisao si.
Grad će biti pust. Kao kad u ratovima pokapaju poginule oficire.
Bilo bi, da. Da... bilo bi rata '91.
Žanr: učitelj je govorio -
Nebo plus nebo, minus dvije laste, ogleda se u kišnici u lavoru.
Druga lasta ne može stati u sliku.
Sušeći se, kišnica osrpljuje.
(zurnal.info)
