Spori kadrovi (audio): Šta sanjaju djeca u podrumu?

ŠTA SANJAJU DJECA

Gledam na televiziji, u Refahu, u podrumu, unutar golih betonskih zidova, crtaju palestinska djeca. Muškarac govori u kameru da je to terapeutski pokušaj da se djeci pomogne u prevladavanju šoka uzrokovanog svakodnevnim razaranjima i blizinom smrti. Žena dodaje da djeca tokom posjete televizijske ekipe crtaju svoje snove. 

Kamera prelazi preko ramena djece koja sjede na podu sa flomasterima i drvenim bojicama. Pokušavam vidjeti šta se nalazi na njihovim crtežima, zaustavljam snimak, uvećavam kadar, zanima me šta to sanjaju? Vidim ulice, automobile, zgrade, šetače, sunca, oblake, crvene krovove, žute ptice... prizore svakodnevnog života, kakav nazivamo običnim. I to je sve.

Šta sam očekivao da ću vidjeti: jednoroge, duge, čarobnjake, princeze? 

PUTOVANJE U SVETU ZEMLJU 

Vozili smo se na jug na istok
starim autobusom

Kraljevi u poderanim pelerinama
spavali su na tijesnim sjedalima
kao radnici u prigradskom vlaku
kojima glava pada na prsa

Pustinja se širila

Godišnje doba neodređeno

Nije bilo proroka
Sigurno su već uhapšeni

Znali smo
bit će isto
kao i uvijek

Sve će se vratiti na staro
Prljave policijske stanice, zgužvane novčanice
Bijes

Ali sad smo 
putovali u Svetu zemlju
Tamo gdje je radost

(Adam Zagajewski, prevela Đurđica Čilić)

KONJ 

Dan je prazan, tup. Postoje takvi dani, pogodni samo za glavobolju i crne slutnje. Motor autobusa bruji, ne mogu da čitam, zatvaram oči. Kada ih otvorim, prvo što vidim kroz prozor je veliki, snažan konj, boje šećerne table. Zavezan je za stub dalekovoda. Šteta. 

Taman na uglu moga pogleda, trese glavom i raščešljava grivu. Okrećem se za njim, da upamtim prizor jer, bojim se, tamo gdje idemo, neću vidjeti ništa ljepše. 

STRAH OD SMRTI

D.H. Lawrence napisao je u jednom eseju da treba živjeti i pisati kao da je svako djelo posljednje u životu - kao da će smrt staviti tačku na kraj svake nove, zapisane rečenice. 

...

Poznavao sam dramskog pisca kojega je morio strah od smrti. I to nije krio. Kada završi dramu, odmah je uvlačio papir u mašinu i počinjao novu. Mislio je da ga smrt neće zaskočiti usred dramske radnje. 

I moja majka vjeruje u moć nedovršenosti. Kad god kažem kako mi nešto nedostaje da bih bio potpuno zadovoljan, ona odgovara da je to dobro i da tako treba ostati što duže.

Mislim da takvo vjerovanje potiče iz istog izvora kao i kod dramskog pisca, iz straha od smrti. Oboje vjeruju da smrt dođe tek kada čovjek uspješno okonča neki posao, da sve do tada mirno posmatra i čeka kako bi stavila tačku. 

Ali, nisu u pravu.

(zurnal.info)