Iz Crvenog solitera (audio):Nemam što disati

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera (audio): Nemam što disati

Čitatelj lišen imaginacijske potencije ostaje na površini teksta, onoj informativnoj. Bez složenijeg upliva, ostaje lišen svijesti o dubljoj strukturi isprepletene pripovjedne ideologije. Bez svijesti o zamagljivanju granica fakcije, takav čitatelj stalno se zapliće o nepostojanost istinitosti, odnosno, ne razumije - da je istinitost skrivena u pokretanju procesa u nama, u odnosu na pročitan tekst. Svaki (moj) roman/pjesma/crtica/zapis/bilješka jest preispitivanje uloge literature u odnosu na stvarnosno.

Nemam što disati
ilustracija: Božana Radenković

Nešto o mojem pisanju:

Izazivanje nesigurnosti neodlučivošću - radi li se o realnosti (fakciji) ili fikciji (maštovitosti), jest osnova dvoznačnosti koju eksploatira moja, svaka književnost. Moja je trilogija mučan nasrtaj na saznanje da nestaješ. Svaki dan, pomalo. Kratki romani. Izazvana nesigurnost proizvodi baš takav učinak na čitatelja, ostavljajući ga u ekvilibriranju. U nevjerici između bivanog i upamćenog.
"Prinuda" da se odluči, jest sfera njegove čitateljsko - interpretatorske moći, iako mu je, dakako, ostavljen užitak neodlučivosti. Opstruiranje monolita istine i rušenje dokumentarnosti unosom dodatnog adokumentarizma - pridonosi višeglasju, višeslikovnosti, polemosu, dia - logu...

Autokomentar, brehtijanski nanos prenešen iz kazališta u romanesknost, stvara V-effect u procesu čitanja, kojeg nazivam rekreacijom teksture, novim stvaranjem, koje pripada moći čitanja/iščitavanja, moći suočavanja, refleksije, međuupućivanja na raznorodnost smisla, koji uvijek ima ovisnički odnos spram naših utvrđenih stavova.

Kazivano i proces kazivanja, radikalno tematiziraju realno, ali i priznaju realnom ravnopravnost s fikcionalnim. Mislim da je to paradigma ili jedna od paradigmi bilokojega književnog, tako i kazališnog djelovanja.
Čitateljska/gledateljska moć jest imaginaciona moć, imaginacijska potencija.
Od nje ovisi pro-čitano. I razumijevano.
I gledano. I osjećano.

Čitatelj lišen imaginacijske potencije ostaje na površini teksta, onoj informativnoj. Bez složenijeg upliva, ostaje lišen svijesti o dubljoj strukturi isprepletene pripovjedne ideologije.
Bez svijesti o zamagljivanju granica fakcije, takav čitatelj stalno se zapliće o nepostojanost istinitosti, odnosno, ne razumije - da je istinitost skrivena u pokretanju procesa u nama, u odnosu na pročitan tekst.
Svaki (moj) roman/pjesma/crtica/zapis/bilješka jest preispitivanje uloge literature u odnosu na stvarnosno.
I obratno, dakako.

Može se reći da su mi romani autorski projekti, koji uvijek iznova biraju sredstva kazivanja i stalno izmjenjuju alatke djelovanja. Poeziji dugujem, puno godina izučenom pojmu - suzdržavanja!
Tako sam racionalizirao polje djelovanja teksta, suzio ga na malorječivost, cezuru, prostor između riječi, koji sam sebe tretira kao kazivana pauza, a ne puko uzimanje zraka u pluća. Tišina je odsustvo zvuka u kejdžovskom smislu, ne samo pauza.
Istinitost se ugnijezdila u tišini, u nekazanom koje jedri u nekazivost.

Dakle, uzdam se u čitateljevu moć da iz teksta pomogne rastu slike.

* * *

Nešto o mojem zaboravljanju:

Bilo jednom pet godina od očeva odlaska....Pa sam mislio kako je, sada isto pokojna tetka Anka tatu - bebu izvukla iz zapaljene kuće, u kozarskoj ofanzivi '42. godine. Pred ustašama.
Imala petnaest.
Pa je jednom, već devedestdvogodišnjakinja, oplakivala tatinih godinu i šest mjeseci u smrti, i ložila vatru, zima joj, rekla, iako je vani bilo 30°C.

"Pazi, mama", rekao joj 73. godine star sin, "da ne zapališ kuću, da nas sve ne zapališ, mama!"
Onda ona plakala, kao nekad tata - beba u zapaljenoj kući. Pred ustašama.
I gasila vatru. Zima mi, zima mi...

* * *

Nešto o mojem potpunom zaboravljanju:

Olovkom odebljavam riječi ošućene na vjetru. Ulje na platnu kao da je bilo gola princeza, pa se stidno ucrvenilo. Nečija rana upravo dobija koru. Neće me kisik, nemam što disati. Čaša vode i glista, čitavu noć u moj vrt unose tajnu.

* * *

Nešto o zaboravljenom kad ostane samo:

Iznadmetarski snijeg koji se uvuče slikom
u regrutsku pjesmu.
Ili kad legneš, pa ti suze kaplju u uši.

Srne iz plićaka jezera žedne odoše u goblen. Ostale da se zrače sobe.
Kako misliš - jel' li to stvarno?

* * *

Nešto o mojem šutanju:

Naši mladi susjedi s malom djecom relativno skoro su se doselili u Crveni soliter. Nikada ne idu malim liftom, "onim malim". Nikada.
Redovito idu na B stranu zgrade i penju se i spuštaju velikim, novim, suvremenim liftom s magnetnim poljem uz štokove vrata i kamerom.
Nikada malim. "Onim."

"Čula sam strašne stvari o tom liftu", kaže mi susjeda idući ka stepeništu, vidjevši da čekam lift. Onaj. Zima mi. 

(zurnal.info)