Darko Cvijetić
Iz crvenog solitera (audio): Smrt narezana na rečenice
Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime". O smrti narezanoj na rečenice.
Ilustracija: Božana Radenković
Crveni soliter bi bio ljut na mene, koliko gluposti iz njegove biografije sam pišući učinio vidljivim, i što sam pokušao smisliti paralelno postojanje, a da to nema veze sa onim što bi se imalo zvati - administrativnom biografijom zgrade. Bernhardovska misao.
Felinijevski kadrovi iz Save Kovačevića kasnih sedamdesetih, čitavu jednu parapovijest zidao sam kao samo jednu mogućnost, da bi je učinio vidljivom.
Danas, iz Crvenog solitera, bar 8 staraca leži u staračkim domovima u radijusu kilometar razbacanim oko zgrade. Moje komšije, onemoćali starci, generacija "Schindlerov lift", ma što to značilo, i kome...
"I morti! I morti! I mrtvi! I mrtvi", vikala je publika glumcima s galerije, urnebesno aplaudirajući, tražeći da na poklon dođu i glumci koji su poginuli ili umrli kao likovi u predstavi. Da ustanu s poda.
Tako piše Crnjanski, u drami o Tesli.
I mrtvi, i mrtvi! I morti!
Slojevi grafita na zidovima između katova.
Neka i bude ljut, taj neboder, koji sad pored sebe u Taibovoj bašti nema malu bijelu straćaru, već svoju malu bijelu imitaciju, četvorokanticu - rugalicu/parodijicu na njegovu nakadašnju monumentalnost.
Na francuskom jeziku "soliter" jest "usamljenik". I kud ćeš dalje?
Tvoji likovi "nemaju biografije", piše mi čitatelj. I, u pravu je. Da, nemaju.
Jer eto ja mislim - nije valjda da nekoga još zanima tko je Crvenkapin otac, koje su joj boje cipelice koje je izula pred bakinim kućom i sl.?
Da opisujem podrobno živote stanara, nije bila nikakva moja namjera.
Crveni soliter možda je više njihov život nego moj... Sva biografija - pogrešno ime!
I mrtvi se poklone. Sav čovjek ne vrijedi koliko slova njegovog imena.
I morti se nagnu publici.
* * *
Kako ne razumijete, ja sam morao smisliti jezik - da bih vas kazao!
Smisliti jezik, riječ po riječ, zvuk po muk.
Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...
Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime".
O smrti narezanoj na rečenice.
* * *
Neki se klinci skupljaju u Crvenom soliteru navečer, između sedmog i osmog kata. Nekada smo se tu okupljali, baš na istom mjestu, mi haustorski rokeri i pankeri s pirsevima na nosovima.
Nas su komšije tjerale, jer smo galamili, igrali "odpuba" i pili jeftino vino iz prodavaonice.
Današnje nabildane ćelavce nitko ne smije ni pokušati otjerati, iako su bučniji od nas, jači, agresivniji... i s telefona puštaju zadružni treš s igranke na selu. Valjda im je soliter fora i što je visok...
Taj se Crveni "morati" neće lako saginjati, a ni poklanjati.
* * *
(ulomak iz pismenog "objašnjavanje romana sebi kao čitatelju" ) :
Pokušao sam biti zrcalo tom Filipu. Oproštajem biti dokaz njegove promjene. Pokušao sam njega pokriti sobom, zaštititi ga od luđaka i društva koje ne očekuje i ne želi njegovo prihvaćanje krsta/križa...
Jer on čini, što Darko Cvijetić misli za sebe da čini, kao i svatko koji misli da je dobar čovjek na zemlji. Ali u igri zrcala, svatko može biti pleplavljen zlom... Svatko može biti Eichmann u svojoj banalnosti.
Zrcalo u kojemu im se čela dotiču, Filipu i Darku. Darku i Filipu. Pavlu Savlu, i Petru od pijetlova. Izdaje su tolike da ne znamo za praštajuće ljude oko nas
Ako je Schindlerov lift igra nestajanja junaka, ako je Što na podu spavaš igra nestajanja pisca, onda su Previše mi to. Osam djevojčica igra dobra i zla koje se bore za nestajanje drugog.
Izdanje Književne radionice Rašić, ima drukčiju naslovnicu (Sv. Petar i Pavle sučeljeni; to je detalj slike G. Sorotinea slikara te scene novozavjetne, iz neke 1625. godine).
Filip i Darko su u ogledalu.
Jedan je prekršio Zakon, drugi ga se, misli, držao. Onaj koji sad želi uzeti na leđa krst, traži ono, na šta bar među vjernicima/kršćanima mora tražiti, i mora dobiti: oprost.
A njega nema tko dati!
Ni sin, ni grob žene, ni đaci, ni taksist, nitko ne može dati oprost, jer je u međuvremenu društvo postalo ubojica!
Ostaje zrcalo...
Darko sad želi zagrliti ubojicu Mesarovog sina!? Darko sad želi oprostiti i Stojankinim ubojicama, ma tko bio taj iz pridošle grupe koji je pozvao lift, glavosječu jaganjca!?
Da.
Samo se može - oprostiti.
Po to je doputovao toga jutra, Filip Latinović. Po veliki i konačni oprost.
A svuda morti, svuda mrtvi, društvo je umrlo, leži na Podu. Spava. Nebo ništa.
Svatko mora za nekoga ustati iz mrtvih.
Sanjao sam glas koji mi kazuje rečenicu:
"Svatko nekome mora ustati iz mrtvih".
/Rečenica iz PREVIŠE MI TO. OSAM DJEVOJČICA, str. 187./
Groteskno je da istinu govori onaj koji je progutao jednom veliku laž.
Užasno je da ga nitko ne čuje.
On bi da klekne, da oprost traži, ali nitko ne stoji uspravan.
On bi da se pomoli; nema s kim.
On poziva na liturgiju, ali nema koga.
Kad pozove sebe, počinje moć da se ustane Lazara. Svatko ima Lazara. Koji je mrtav.
Bez nas. I mi smo Lazar. Nekome.
Svatko mora za nekoga ustati iz mrtvih.
Da bi taj netko postojao, mora samo za njega netko doći iz mrtvih.
Zovemo to ljubav.
* * *
... a u biografiji, kaže Radost, tebi bi pisalo:
ošumljivač nijemih filmova; darovatelj zvukova.
Toga dana u Radostinoj utrobi, bebi se stvarao srčani mišić. Smijala se.
Netko dolazi.
Felinijevski kadrovi iz Save Kovačevića kasnih sedamdesetih, čitavu jednu parapovijest zidao sam kao samo jednu mogućnost, da bi je učinio vidljivom.
Danas, iz Crvenog solitera, bar 8 staraca leži u staračkim domovima u radijusu kilometar razbacanim oko zgrade. Moje komšije, onemoćali starci, generacija "Schindlerov lift", ma što to značilo, i kome...
"I morti! I morti! I mrtvi! I mrtvi", vikala je publika glumcima s galerije, urnebesno aplaudirajući, tražeći da na poklon dođu i glumci koji su poginuli ili umrli kao likovi u predstavi. Da ustanu s poda.
Tako piše Crnjanski, u drami o Tesli.
I mrtvi, i mrtvi! I morti!
Slojevi grafita na zidovima između katova.
Neka i bude ljut, taj neboder, koji sad pored sebe u Taibovoj bašti nema malu bijelu straćaru, već svoju malu bijelu imitaciju, četvorokanticu - rugalicu/parodijicu na njegovu nakadašnju monumentalnost.
Na francuskom jeziku "soliter" jest "usamljenik". I kud ćeš dalje?
Tvoji likovi "nemaju biografije", piše mi čitatelj. I, u pravu je. Da, nemaju.
Jer eto ja mislim - nije valjda da nekoga još zanima tko je Crvenkapin otac, koje su joj boje cipelice koje je izula pred bakinim kućom i sl.?
Da opisujem podrobno živote stanara, nije bila nikakva moja namjera.
Crveni soliter možda je više njihov život nego moj... Sva biografija - pogrešno ime!
I mrtvi se poklone. Sav čovjek ne vrijedi koliko slova njegovog imena.
I morti se nagnu publici.
* * *
Kako ne razumijete, ja sam morao smisliti jezik - da bih vas kazao!
Smisliti jezik, riječ po riječ, zvuk po muk.
Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...
Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime".
O smrti narezanoj na rečenice.
* * *
Neki se klinci skupljaju u Crvenom soliteru navečer, između sedmog i osmog kata. Nekada smo se tu okupljali, baš na istom mjestu, mi haustorski rokeri i pankeri s pirsevima na nosovima.
Nas su komšije tjerale, jer smo galamili, igrali "odpuba" i pili jeftino vino iz prodavaonice.
Današnje nabildane ćelavce nitko ne smije ni pokušati otjerati, iako su bučniji od nas, jači, agresivniji... i s telefona puštaju zadružni treš s igranke na selu. Valjda im je soliter fora i što je visok...
Taj se Crveni "morati" neće lako saginjati, a ni poklanjati.
* * *
(ulomak iz pismenog "objašnjavanje romana sebi kao čitatelju" ) :
Pokušao sam biti zrcalo tom Filipu. Oproštajem biti dokaz njegove promjene. Pokušao sam njega pokriti sobom, zaštititi ga od luđaka i društva koje ne očekuje i ne želi njegovo prihvaćanje krsta/križa...
Jer on čini, što Darko Cvijetić misli za sebe da čini, kao i svatko koji misli da je dobar čovjek na zemlji. Ali u igri zrcala, svatko može biti pleplavljen zlom... Svatko može biti Eichmann u svojoj banalnosti.
Zrcalo u kojemu im se čela dotiču, Filipu i Darku. Darku i Filipu. Pavlu Savlu, i Petru od pijetlova. Izdaje su tolike da ne znamo za praštajuće ljude oko nas
Ako je Schindlerov lift igra nestajanja junaka, ako je Što na podu spavaš igra nestajanja pisca, onda su Previše mi to. Osam djevojčica igra dobra i zla koje se bore za nestajanje drugog.
Izdanje Književne radionice Rašić, ima drukčiju naslovnicu (Sv. Petar i Pavle sučeljeni; to je detalj slike G. Sorotinea slikara te scene novozavjetne, iz neke 1625. godine).
Filip i Darko su u ogledalu.
Jedan je prekršio Zakon, drugi ga se, misli, držao. Onaj koji sad želi uzeti na leđa krst, traži ono, na šta bar među vjernicima/kršćanima mora tražiti, i mora dobiti: oprost.
A njega nema tko dati!
Ni sin, ni grob žene, ni đaci, ni taksist, nitko ne može dati oprost, jer je u međuvremenu društvo postalo ubojica!
Ostaje zrcalo...
Darko sad želi zagrliti ubojicu Mesarovog sina!? Darko sad želi oprostiti i Stojankinim ubojicama, ma tko bio taj iz pridošle grupe koji je pozvao lift, glavosječu jaganjca!?
Da.
Samo se može - oprostiti.
Po to je doputovao toga jutra, Filip Latinović. Po veliki i konačni oprost.
A svuda morti, svuda mrtvi, društvo je umrlo, leži na Podu. Spava. Nebo ništa.
Svatko mora za nekoga ustati iz mrtvih.
Sanjao sam glas koji mi kazuje rečenicu:
"Svatko nekome mora ustati iz mrtvih".
/Rečenica iz PREVIŠE MI TO. OSAM DJEVOJČICA, str. 187./
Groteskno je da istinu govori onaj koji je progutao jednom veliku laž.
Užasno je da ga nitko ne čuje.
On bi da klekne, da oprost traži, ali nitko ne stoji uspravan.
On bi da se pomoli; nema s kim.
On poziva na liturgiju, ali nema koga.
Kad pozove sebe, počinje moć da se ustane Lazara. Svatko ima Lazara. Koji je mrtav.
Bez nas. I mi smo Lazar. Nekome.
Svatko mora za nekoga ustati iz mrtvih.
Da bi taj netko postojao, mora samo za njega netko doći iz mrtvih.
Zovemo to ljubav.
* * *
... a u biografiji, kaže Radost, tebi bi pisalo:
ošumljivač nijemih filmova; darovatelj zvukova.
Toga dana u Radostinoj utrobi, bebi se stvarao srčani mišić. Smijala se.
Netko dolazi.
(zurnal.info)
