Iz Crvenog solitera: Himna, šaptom otpjevana

Vojna bolnica u Rostovu, ne može se nositi s ogromnim protokom ljudi, kaže vijest.
Ima i video.
Postrojena "nova skupina dobrovoljaca" koja će biti poslana natrag u "Zonu", u takozvane - "odrede bogalja"!
Nosila s pridošlicama s prve crte bojišnice postavljena su čak i u krugu bolnice, jer u bolnici nema slobodnih mjesta za ranjenike.

Kako bi im podigli moral organiziran je nastup psihičkih bolesnika, koji ranjenicima pjevaju borbene pjesme!

Ose ugniježđene u zidu, iza goblena s ružama.

* * *

Biti s neizbavljenima. Prebrisanoj pjesmi vratiti futrolu, pa iza stakla, u regal.
U ruci Majstora sve može biti sablja.
Iz djetinjstva cakle se vašarske haubičice iz kojih se ispaljuju krpene granate. Rukavi iznojene košulje na stolici, rasplesani blagim vjetrom kroz otvoren balkon.
Žega je, kakav to zrak dolazi preko usijane betonske balkonske ploče? Čiji?

Nebo u ptici uđe u kljun.
U zagrobnom životu vjeverica, nema zimnice.

* * *

Košćurija.
Šta ti znači ta riječ, ona ne postoji, kaže pisac S.? Upravo, evo sad postoji. Gvožđurija, u svakom slučaju nešto što zveči na svaki pokret, ali osnovni ton je da je nešto odbačeno od onoga što jest. Npr. kost, pa množina - kosti, ali ne i košćurija. Ni kosti ne vole da ih se ne imenuje kako treba.
Čuj rečenicu - "na Hramu Hrista Spasitelja piše radno vrijeme".
Prolaznik zastaje, odlazi, ispunjava svoj plan svijeta za danas.

Košćurija mu zveči od zamesanosti.

* * *

Kiša 2

Danas smo u školi, specijalnoj, pričali o ljudima. Nastavnica je pomenula opite rađene sa ženkama štakora, koje su za ispravan dodir na polugu nagrađivane ubacivanjem štakorčića u svoj kavez. I taj rezultat - da su ženke besomučno pritiskale polugu sve dok kavez ne bi bio prepunjen mladunčadi - bio je zadatak da komentiramo.

Nezadrživost materinjeg nagona, rekla sam Isidoru iz klupe, ili navada da puniš svoj kavez.
On je šutio kao da ubrzano sijedi, pa ga boli.

Kad smo izašli iz škole, specijalne, prošla je kolektivna dženaza. Bilo je puno tiho.
Nekad nema poluge. Nekad mladunčadi.

* * *

Kad se vratimo u tminu, neće biti ptica.
Sve će boje nestati u sjenkama.
Dan će odlaziti u četiri zida.

Moj drug Jovan K. čestita našoj kćerki rođendan, pa veli:
"Njeno čuveno dubokoumno pitanje, dok ste sjedili pored Sane, i to kao djevojčice od nepunih 8 . “Tata jel' rijeka ide kući?
Cvijeta,  trebaš biti mnogo ponosan!"

* * *

Uvijek ima košćurije.
Ali, nekad ima i mladunčadi. Iza goblena s ružama.

* * *

"(...) Haški psihijatar Jozef De Man je početkom 2008. dijagnostikovao ozbiljne psihotičke smetnje kod Jovice Stanišića, bivšeg šefa SDB-a. Tih dana je pred Tribunalom podneo izveštaj o Stanišićevom psihičkom stanju. Između ostalog, Stanišić se žalio na košmarne halucinacije, među njima i na pojavu fluorescentnih škorpiona koji bi ga noću preplavili sa crnih ćelijskih zidova..."

A ranjenici, u dvorištu šapću ostatke himne, koju raskomadanu zapjevaju duševni pacijenti, u horskoj postavi.

/Prema: Saša Ilić, Peščanik, 11.7.2024./

* * *

Jednoga jutra Gregor Samsa probudio se kao... škorpion na zidu.
U Boru, u Majdanpeku (ne Majdaneku), pijani Kinez plače uz Tomu Zdravkovića, razbio je i čašu, vele, kad mu je netko preveo i tekst pjesme koju pjeva Toma Zdravković -
potpuno se slomio.
Košćurija. Instinkt insekta.
Ne dao ti bog da posjećuješ tuđe košmare.
Zid je iza goblena s ružama. 

(zurnal.info)