Darko Cvijetić
IZ CRVENOG SOLITERA: Pepeo u rijeci
Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta.
/Prvi zapis uz predstavu "Što na podu spavaš"/:
NA KADINJAČI VIŠE NIKOGA
Moj prijatelj Edo i ja, išli smo zajedno na regionalni Festival književnosti "Na pola puta", u Užice.
Pričali smo o svemu u dugoj sedmosatnoj vožnji uz Drinu, pa u Srbiju, pa u "književnu Užičku republiku". Između ostalog, ćaskali smo o filmu "Užička republika", gdje gladni dječak pita pekara, pravitelja kruhova - "čiko, jel ovaj hleb sav tvoj?" Pa na potvrdan pekarov odgovor pita opet - "pa što ga, čiko, ne jedeš?"
Obojica se sjećamo i kadrova pogibije svih radnika/ratnika na Kadinjači, iznad Užica, koji su branili grad.
Edo je, dakako, vozio. Bili samo u različitim vojskama za vrijeme rata u Bosni.
On još i ranjen. Prošao užase rata po srednjoj Bosni.
Ni traga mržnje.
A još uvijek traži kosti rođenog, mlađeg brata. Netko brata izveo iz kuće, i ništa, već više od 30 godina. Edo ga traži. Oca je našao. Ukopao ga.
Edo vozi pažljivo. Brata nigdje.
Na književni festival pozvan je kao regionalni mirovni aktivist, i to od samoga kraja rata i povratka.
Prelazimo granicu, u Srbiji stajemo da ručamo. Ne znam kako u razgovoru dolazimo do Trnopolja, u kojem je bio zatočen kao dvadesetgodišnjak, '92. u ljeto...
I, rečenica po rečenica - on je, jarane, bio unutar logora upravo u dane kad sam ja bio stražar! U ta dva dana - bili smo na dvije strane žice.
/U one dane Jaganjca, po romanu Što na podu spavaš/
Obojica zanijemimo.
U toj tišini nas zatiče dolazak konobara. Kao specijalitet kuće nudi nam za ručak - "vrelu, pečenu mladu jagnjetinu, gospodo, moj sin je jutros sam spremio."
Njegov sin, jaganjče.
* * *
Drugi zapis uz predstavu "Što na podu spavaš":
Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice.
Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta.
To bi mogle recimo biti i Brechtove riječi.
Pod procesom civiliziranja, kaže sociologija, podrazumijevamo, prije svega, razvijanje sposobnosti čovjeka da kontrolira sopstvene emocije, da vlada njima, kao i njihovim ispoljavanjem u javnosti, u svijet.
Da li je teatar je proces suprotan civiliziranju, samim tim što ne suzdržava emociju?
* * *
Majka 16
Kiša je znala da tata dira Radost.
Radost nije znala da Kiša može znati.
Tata je znao da Kiši nitko neće vjerovati.
Radost je vremenom počela voljeti tatu.
Nekćerski.
Radost nije znala da tata sada dira i Kišu.
Kiša nije znala da je tata zapravo dira.
Radost nije znala da je tata isto i sestrici.
Tata nije znao da je Radost zapravo naučio pucati iz "ormarske papovke".
Radost nije znala da je lako iz "ormarske papovke" pucati.
Radost nije znala ni hoće li i Kišu pogoditi.
Radost nije znala što će Kiši uraditi, nakon tate.
Kiša nije znala zašto nije dobro da tata dira njezine višnjice, kad dira Radostine.
Kiša nije znala da će Radost pucati.
Tata nije znao da će Radost pucati.
Radost nije znala zašto ne bi pucala.
Nekćerski.
Pucanj iz puške, i to usvojena kćerka ravno u očuha. Koji ju je dirao.
Tatina se glava rasula po Kiši.
Radost nije više imala metaka, za Kišu. Bro-ja-la sam. Radost jeste stavila pušku u ruke Kiši. I pobjegla.
Nesestrano.
/iz rukopisa/
* * *
DIZNILED
W. Disneya odmah nakon smrti, u skladu s njegovom voljom, zamrznuli su, te na 180 stupnjeva ispod nule iščekuje uskrsnuće.
Za to vrijeme, nacrtani miševi govore.
*
Na obilježavanju tridesetpetogodišnjice zatvaranja logora, potukli se bivši logoraši oko zasluga komemoriranja.
Policija koja ih nekad tukla, sada ih razdvajala.
Nemojte ljudi sramota je, kaže mlad policajac sa Zastavom o boku.
*
Nacističke glavešine pogubljene su 16.10.1946.
Gering se pak ubio, oko 23 sata, 15.10. ali drugi osuđenici nisu to saznali.
Fon Ribentrop bio je prvi.
U dvorištu, gdje su američki oficiri igrali košarku, postavljeno je troje vješala.
Dva su radila naizmjenično, treća su bila rezerva. Rozenberg je bio četvrti, vješala dva.
Obješeni su potom smješteni u kovčege i fotografirani kao dokaz.
U noći prevežena su u Dahau, gdje su posljednji put potpaljene krematorijumske peći.
Spalile su lešine svojih tvoraca.
Dvadesetsedam (27) kilograma pepela rasuto je u potok, potom se ulilo u rijeku Isar, koja prolazi kroz Minhen.
Da su tu vodu zaledili, da li bi i u njoj nešto čekalo, kao kod Disneya?
/Posljednji zapis o predstavi "Što na podu spavaš"/
(zurnal.info)
