AUTO KINO: Tihi i nevidljivi mudraci

Vrijeme prije poezije

Kroz prozor voza nude se pejzaži netaknute ljepote. Samo sat vremena ranije, prolazili smo kroz čuda urbane budućnosti. Sve je novo i sve te uzbuđuje. Neko ti je jednom davno rekao da se u san uranja samo iz dosade. Zvuk mašinerije priziva drugačiji ishod. I tvoja iskustva su drugačija, snove i dosadu nikada ne smještaš u istu rečenicu. Slično je i sa spavanjem. Ono te okrepljuje i uvijek mu se raduješ.

Povest ću te do mosta od vode. Do ogledala. Otud ćeš se izdići na novu razinu svijeta. Mjesto iz kojeg dolazi William Blake, tamo je prostor kojem pripada njegova duša. Moram biti siguran da ćeš proći kroz ogledalo tog mjesta – tamo gdje se more susreće sa nebom.

Ako zaspeš sada, kao da ćeš nešto propustiti. Zvuk mašinerije priziva drugačije. Dosada se lijeno rasipa po brdu u tvom vidokrugu i neke stvari postaju jasnije. Nikad dovršeni portret te progoni. Nedorečene namjere te drže budnim i u sitnim satima. Noć je prozirna i obećanja možeš osjetiti na jeziku. Pa ipak, odustaješ od sebe prije pružene šanse. Godine te nisu mnogo naučile. Ili upravo suprotno, tijelo koje je naučilo previše, kao da odbija magiju.

Oči Džarmušove konkubine

Slučajan susret može promijeniti sve. Mrak iščekuje takav ishod. Mnogi se plaše promjene, tmina u tebi je pozdravlja, i u isto vrijeme se užasava mogućnosti da bi stvari mogle ostati iste. Taj detalj, ta razlika, razdvaja te je od svih koje sam poznavao, unoseći mi u kosti podjednake doze straha i divljenja. Crno bijelu sadašnjost biraš lako, bez obzira na prošlost u bojama i divlje mirise onoga što bi moglo biti. Poeziju u sebi njeguješ, ali ne dozvoljavaš obmane i svaki detalj nutrine zna svoje mjesto.

Nobody: Da li se ti stvarno zoveš William Blake?

William Blake: Da.

Nobody: Svake noći i svakog jutra, porode se očaj ili dva. Svakog jutra i svake noći, neki se rode za užitak slatki. Neki se rode za užitak slatki. Za noć bez kraja rođeni su neki.

William Blake: Zaista – ama baš ništa ne razumijem.

Nobody: Ali ja razumijem, William Blake. Bio si pjesnik – i slikar si bio! A sada, ti si ubica bljedolikih.

Oči sijevaju i ti se predaješ scenariju sna – onom za koji unaprijed znaš da nije moguć u bilo kojoj od verzija budnosti. Nekada poželiš da možeš hodati kroz tuđe snove, neprimjetno i uzaludno. Svoje promatračke vještine brusiš na ulici i pored rijeke.  Pogledi se gube u pogledima, a ti si iznad svega toga. Na kraj svijeta su te prognali tuđi izbori i vlastiti kukavičluk. To se više nikada neće ponoviti. Ljubav je obećanje koje ćeš ispuniti.

Lekcije smrti na dlanu

Šuma je gusta i kraj joj se ne nazire.  U njoj se lako izgubiti. Aveti ne plaše i ljudi mi podnošljivo nedostaju. Barem na jedan dan... i sumrak ili dva. Potok se ukazuje kada žeđ postane nepodnošljiva, a nebo tek ponekad podijeli svoje plavetnilo sa svijetom. Lutanje kao odgovor nije prihvatljivo, ali mu se predajem. U nadi da bolji svijet čeka na kraju šume i da su ljudi naučili svoje lekcije.

Vidio sam puno nesreće dok sam se vraćao u postojbinu mog naroda. Kada su shvatili ko sam, pripovijesti o mojim avanturama su ih razbjesnile. Nazvali su me lažovom. Zvali su me Exaybachay: Onaj Koji Govori Glasno. I Ne Govori Ništa. Ismijavali su me. Moj vlastiti narod. I ostavljen sam da lutam zemljom sam. Ja sam Niko. Zovu me Nobody.

Čudak je sreo stranca na rubu sna jedne žene. Njeni dlanovi su mekani i njena kosa miriše na buđenje. Njeni bokovi hipnotišu i korak joj je lagan. Intenzitet prisutne ljubavi mnoge bi prestravio, ali tebe privlači. Jer ovo nije prizor kakvom se svakodnevno svjedoči. Halucinacije su dobrodošle i lekcije starog svijeta su naučene. Lica koja vidiš, nisu lica s kojima namjeravaš dijeliti otkrića. Pa ipak, tu si gdje jesi i predaješ se trenutku najbolje što znaš. Svjetlost se probija kroz stabla, a nebo je plavo i podatno. Ničiji mu se predajemo.

(zurnal.info)