Iz Crvenog solitera: Brojač ptica

Stane na sred kuhinje, stavi ruke oko pasa, nagne glavu i kaže - "ovo će biti najhladnije ljeto do kraja vašeg života" - šestogodišnja Lana, imitirajući nekoga s televizije tko je rekao tu rečenicu.
Zatim se uozbilji. "Koliko ja još imam ljeta", pita sebe.

* * *

Šklovski kaže, piše Bekim Sejranović, kako pisac ne želi uvijek biti shvaćen, pisac također želi biti i neshvaćen. Dio tajne se skriva u očiglednom. Drugi dio je u skrivenom.
Ali, tajna je nedokučiva zbog skrivene očiglednosti.

* * *

Nekoliko dana se činilo da će soliter naprosto istopiti se na vrelini već redovitih toplinskih valova. U sobama prema Sani gotovo je nezamisliv boravak bez klime.
Stakla su vrela, namještaj, sjenke, zidovi... Nema zaštite. Sana se uvukla u sebe, ljeti se pretvara u potok, gotovo da je nema...
Ne pamti se to, vele.
Plus ovolika bahatost i agresija svjetla.

Meso se prekolijevkuje.
Grane sjekirama mjere vatru.
Toplina se u grlu otopi opisom:

Angeo ostavio čizme vani na kiši.
Kao pred pokop samoubojice.

* * *

Brojao je dolje, od groblja prema Sani, pa dalje u Tukove, zaposlen kao - "brojač ptica". Čičica, stalno nasmijan, u bezubim ustima okrugljava komadić kruha i zalijeva mlijekom. Sve njive i bašče Avdijine znao je u trščano stablo. "Brojitelj ptica", pa se smije i kaže da su mu oca tako zvali, a njega samo "brojač". Ljepše mu "brojitelj". Brojitelj ptica.
Kaže da je to u kraljevini bio ozbiljan posao, državni, plaćen kao lugarski... Budem skriven uvečer, umiren u močvari. Kako su zalasci sunca iz plitke vode, skriven dok ih gledaš, veličanstveni. Ptice govore. One mene prepoznaju prije nego ja njih. One međusobno govore, komentiraju, dogovaraju se, brinu. Tako mene komentiraju. Ali znam i ja njih. Hehe, u krilo se poznajemo, u kljun, u gnijezdo.

To je moglo biti.
Prije stotinu godina. Sada je i puno manje ptica. Nikome ne pada na pamet da broji ptice. S tom brojkom nemaš kuda.

Šapni, hajde šapni, rekla je - kad se vratimo u tminu neće biti ptica.

* * *

Organizacija za ljudska prava Survival International objavila je rijetke fotografije i snimke plemena Mashco Piro, domorodačke zajednice koja živi u prašumi te izbjegava kontakt s civilizacijom. Na fotografijama se vide domoroci na obali rijeke, u blizini područja na kojem koncesije imaju tvrtke za sječu drva.
Drvosječe, dakle.

Pleme Mashco Piro nastanjuje područje između dva prirodna rezervata u Madre de Diosu, u južnom dijelu Perua.
Rijetko se pojavljuje izvan prašume i ne komunicira puno s obližnjim narodom Yine, ni s bilo kim drugim. 
Bježe od drvosječa na peruanskoj strani.
U ovo doba godine na plažama traže jaja kornjača, mogu se pronaći njihovi tragovi u pijesku.
Za sobom ostavljaju mnogo oklopa kornjača. Zašto su pustili da ih se snima?
Ti ljudi nemaju mira, jer su uvijek u bijegu.

Kao i kornjače.

* * *

Gospođa je uljudno prišla, predstavila se, potom me zagrlila (!) pa tek onda rekla da je čitala roman "Što na podu spavaš", te da je svakako i gledala predstavu u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, da ju je duboko dirnula ideja Minute Neba, i postojanje nekoga tko gleda nebo svaki dan jedan minut.
"Pa sam u Vašoj Noćnoj straži, u Pustoj Bosni 31, čitala da je iza Modigliania ostalo točno 365 slika.
Po slika na dan, po Minut za svaku sliku. A još kada ste nas podsjetili na tako očitu stvar - da na njegovim portretima nitko nema oči, samo prazne duplje.

Toliko prostora ostane kad se više ne sjećamo nečega. Voljeli smo to nešto, pa ga zaboravili, ostao prostor.
Modiglianijevske provalije u sliku.
Mali noćni sunovrati. Stajanja u grobu.
Pa morate oči puniti nebom, bar jednom dnevno po minutu".

Zatim se pozdravila uljudno, tiho, i nestala.
Kao i kornjače. 

(zurnal.info)