Spori kadrovi (audio):Previše očekujemo od ljeta

Selvedin Avdić

Spori kadrovi (audio): Previše očekujemo od ljeta

Previše očekujemo od ljeta. Ne znamo tačno šta, sigurno je samo da je to puno više od onoga što nam ono može ponuditi. Puno više i od puno sunca. Ništa ne može ispuniti tako velika očekivanja. Zbog toga svake godine razočarani dočekamo crnilo koje se neminovno vrati pod nokte

Previše očekujemo od ljeta
S. Avdić

ŠTA OČEKUJEMO OD LJETA

Previše očekujemo od ljeta. Ne znamo tačno šta, sigurno je samo da je to puno više od onoga što nam ono može ponuditi. Puno više i od puno sunca. Ništa ne može ispuniti tako velika očekivanja. Zbog toga svake godine razočarani dočekamo crnilo koje se neminovno vrati pod nokte.

Ljeti pitamo jedni druge: "Jeste li bili na odmoru?" ili "Kada ćete ići?". Slušamo datume, nazive mjesta na obali i smješkamo se kao da čujemo dobre vijesti. Tih sedam, deset ili četrnaest dana moraju biti ljepši od svih ostalih dana u godini. To nije pošteno prema ljetu, prevelika je to obaveza.

Phillip Larkin je lijepo pisao o tome. Cijelo poslijepodne bezuspješno tražim izbor iz njegove poezije, odbija da se pojavi na polici. Knjige se često tako nerazumno ponašaju, znate i sami. Zato pored stola pronalazim zbirku Adama Zagajewskog "Povratak", koju je prevela Marina Trumić. U pjesmi "Je li vrijedilo" pita se: "Je li vrijedilo čekati po konzulatima na časak dobrog raspoloženja službenice i po kolodvorima iščekivati zakašnjeli vlak", pa na kraju zaključuje:

"vrijedi li otići i vratiti se, vrijedi li -

da ne da ne - ništa ne precrtati".

UZALUDNO PUTOVATI

Poznajem ljude koji su obišli veliki komad svijeta, ali pogled im je i dalje ostao skučen, ne vide dalje od oboda vlastitog hlada. Ništa što su vidjeli nije im se dopalo, zato što ništa nije ličilo na njih.

Jutros sam sreo jednog takvog. Hoda ulicom težak i napet kao kamion natovaren šljunkom.

 

PRODAVAČ KUKURUZA

Prodavač kuhanog kukuruza ima otekle zglobove i pete rožnate kao kopita. Gumenom trubicom najavljuje svoj prolazak po plaži, tamo, ovamo, pa ponovo onamo, a sunce prži, koža puca, zemlja crnica. Dok nam vraća kusur, dvije riječi odaju da se radi o zemljaku. Glasno mljackamo, još glasnije hvalimo svaki zalogaj, kako bismo privukli što više mušterija. Pridružuje nam se, sjajnom hvataljkom podiže klip u zrak i viče: "Pravi šećerac, svjež ko rosa!"

I tako, reklamiramo, reklamiramo, ljudi hrle, žure, red ispred nas proteže se daleko, daleko, preko granice Evropske unije, sve do bosanskih kukuruznih polja, gdje ne dopire zvuk male trube prodavača kuhanog kukuruza.

 

RAZMJENA ZAROBLJENIKA

Kupujem sendvič na uličnom kiosku. Prodavač predlaže priloge. Nakon pominjanja svakog sosa gleda me u oči i prati moju reakciju. Ozbiljan je i dramatičan. Kao da smo na razmjeni zarobljenika. 

 

BABAROGA

Starija žena sjedi na trotoaru ispred samoposluge i slaže povrće na tezgu improvizovanu od dvije plitke gajbe. Kuhinjskom krpom čisti paradajz, okreće ga prema suncu i gleda da li sija. Sija.

Dječačić, možda njen unuk, otvara vrata od samoposluge. Ona ustaje i kaže mu:

"Ne idi tamo, tamo je babaroga".

Brzo sklanja ruku od vrata, kao da su vrela. Sjedaju zajedno na trotoar, starica dječaku dodaje paradajz i on ga slaže u savršen, blještav niz.

(zurnal.info)