Iz Crvenog solitera (audio): Sigurnost ropstva

Fašizam je nešto što svatko od nas nosi u sebi, to je dio nas koji ima strah pred slobodom, koji potiče na učvršćivanje svojih granica. Strah od slobode je osnova filozofije palanke. Strah da kršimo pravilo primarnog krda. Sloboda tako ima klatno, kako govori Massimo Recalcalti, u prijevodu izvrsnog Maria Kopića.
Od Tore, i od Starog Zavjeta, od uklesane na ploči zapovijedi da se napusti Egipat i ode u pustinju. Da se napusti "sigurnost ropstva" u Egiptu i izabere pustinja. I Mojsije je poveo narod.
Zar smo se oslobodili da bi došli u pustinju? To su ga pitali...

Da, slobodni smo radi pustinje, kaže Recalcalti.

Iskustvo našega srca je iskustvo stranca, ono je prvo ime za stranca. Taj stranac je unutar nas samih. Kako ulazimo u odnos s ovim strancem, sa srcem koje kuca, ne odgovarajući na naše komande?
Prolaznik je tihi pridržavač Neba.

J. L. Nancy je odlučio transplantirati od djetinjstva bolesno srce, podvrgnuti se vrlo kompleksnoj operaciji s medicinskog stanovišta, prije svega. Nancy se pita čije je to novo srce i na to nema odgovora. Može biti srce nekog crnca, Poljaka, neke žene, nekog Drugoga.
Mogućnost da filozof preživi jeste data u mogućnosti da ugosti u svome tijelu, u njegovom središtu, srce nekog drugoga. Bez srca drugoga, njegov život bi se završio. Medicina veli -
da bi srce stranca, koje omogućuje filozofu da nastavi život, bilo prihvaćeno od strane domaćina, nužno je sniziti mu imunološku obranu!
Ako se to ne učini, može se upasti u ono što medicina naziva - krizom odbacivanja.
Novo srce bi moglo biti odbačeno.
Dakle, uvjet da život može preživjeti jest redukcija primateljevog obrambenog imunološkog odgovora, kao mogućnost prihvaćanja novog srca!

Ukratko, moramo se otvoriti za Drugog, dati mu svoj život. Jer ni novo srce ne bi opstalo da nema primatelja.
Metafora o slobodi i ljubavi koja kao preduvjet ima pad imunološke obrane, otvaranje granice slobode. Osloboditi se Egipta prvo znači dospjeti u pustinju, kaže Recalcalti.

Učiniti sebe ranjivim za drugog, uskrsnuti kao Eleazar.

* * *

"Kakvu korist imam od toga što mi je u džepu revolver?
Tek kada naučiš da ciljaš u sebe, moći ćeš i vranu da ubiješ: vrane to znaju i ne boje se tragično nadutih džepova."
/L.Andrejev, SOTONIN DNEVNIK/

* * *

Vi ste samo glina koja viče. Maljevičev Crni kvadrat. Nađa Mandeljštam šapće Ani Ahmatovoj - zar je moguće cvijet ostaviti Kobi, sada kada je pun Patrijaršijski park? Kako se dogodilo da naši socijalisti nose cvijet Kobi?
A gulazi, Solženjicin, Pasternak, Šalamov, Gumiljov, Harms, Bulgakov, Babelj, Cvetajeva, Brodski...napose - Romanovi?

To je, čini se, sada već tajna presađenog filozofovog srca, tj. onoga srca, koje je bolesno izvađeno, da na stolu se zaustavi i nakon posljednjeg mišićnog trzaja bude odveženo u bolnički krematorij.
Da, srce, žrtva slobode.
Ja sam ta kanta svijeta, zalijevana zemljom.

* * *

Bio je mamin rođendan, 78.
Vesela je. Smije se kao curica. Kaže da je sve svoje nadživjela...i bake i djedove, oca, majku, svu braću, sestre, supruga... Utvare. Nosim joj burek i jogurt. Dajem joj 100 maraka, "uzmi, nek ti M. donese nekog voća ili mesa, sladoled, šta znam...voća valjda".
Gleda me. I uzima.
Drži novčanicu, a onda jeca, naglas. Šutim, nemam kisika. Po dubini disanja sada se čini da i sam plačem. Ne govorimo. Zatim kažem - rođendan ti mama, ne plačimo.

Ona popodne spava. Kaže da u zadnje vrijeme može dugo spavati.
Prolaznik je glina, voće je skupo.

* * *

Meni je na grobu, zajedničkoj grobnici porodice Cvijetić, već uklesan taj Celanov dvostih -
"Svijet je otišao
moram te nositi"

Ali kad svi umremo, neće više imati tko koga nositi, kada nas nikako nema.
I kuda je to svijet otišao da ga tako tražimo čak i kad nas nema? Ili je to nošenje prestalo?
Jesmo li se stigli sa svijetom? Ili  - zar je zauvijek otišao i zašto?

Zalijevana zemljom moja pepelost. 

(zurnal.info)