Iz Crvenog solitera (Audio): Sanjači iz davnina

Problem je što nismo stvorili ljude bolje od nas. I to je generacijski promašaj! Danas odrasli mladi ljudi, mahom djeca s prijelaza stoljeća, brutalniji su ljudi od nas u njihovim godinama. Svaki vrt sanja svoju bogatijost koju će sadašnje bilje oblikovati u uvećanom svome cvatu, mirisu buduće ruže.
Mislim da smo zakazali, generacijo moja, internet nas je pretekao, rat dotukao, poratica ismijala... Današnji odrasli (jer ja sam već u ranoj starosti) oduvijek su bili  u svijetu gdje je nemati internet apsolutno nemoguće, kažem rezigniran školskom frendu u Papa Joe restoranu.

U tvojoj Ljubiji, kaže mi, našli na deponiji zadavljeno novorođenče.
U pravu si, ovi su brutalniji, a još se i ne sjećaju kako su im roditelji bili u rovovima naspram rođenih komšija s kojima su išli na Omladinske radne akcije ili bili u istoj jedinici u JNA, kaže.

Njih je druže internet konektirao sa svijetom, kao nas redovne konzultacije s unutarnjim tminama.

* * *

Nema neba da pokrije zrno.

U JNA bio sam nekih 3 mjeseca u Karlovcu, i 9 mjeseci u Kerestincu, pored Zagreba, 1987/1988.
U čuvenom renesansnom dvorcu iz 1565. koji je izgradila obitelj Erdödy, u blizini Svete Nedelje, bila nam je kasarna, a vojnički klub u jednoj od kula. Kasnije ću saznati da su ustaše upravo u toj prostoriji mlatile (u Drugom ratu) komunistu, pjesnika i Židova Augusta Cesarca... Dodatno dvorac je postao poznat po sudskim presudama za mučenja tijekom ranih devedesetih (u "našim ratovima") kada stječe nadimak "Krvavi dvorac", gdje su mlaćeni ilegalno privedeni Srbi od strane pripadnika HV-e.

Vojnička spora popodneva lomio sam u  razgovorima s dvojicom iz kulturne čete iz vojničkog kluba - Georgom Pintorom i Goranom Šušljikom. Pintor je bio akademski obrazovan violinist, iz Novog Sada, pred kojim se već razvija karijera, a Šušljik i ja sanjači teatra i poziva glumca, naglas smo čitali Shakespearea s prozora kule čuvenog dvorca.

Spremali smo jedan drugoga za prijemni na studij glume. On će postati, za samo koju godinu - prvak Jugoslavenskog dramskog pozorišta.
Ja nikada neću uspjeti ni da upišem akademiju. Ni iz tri pokušaja. Otići ću u rat.
Pintor je svirao diljem svijeta, skrasio se u Americi. Goran Šušljik je glumio u JDP-u.
Ja sam ostao živ.

Onda u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, jedne večeri prošle godine ja sam igrao Darka Cvijetića, a upravo iste večeri Goran Šušljik igrao je Tit Andronika, u Beogradu, u JDP-u.
Pa je Pintor umro, objavili mediji, tumor na mozgu, nedavno.

Skoro sam autom zastao pored dvorca Kerestinec. Tu je bila kapija, s koje sam ja ispratio Pintora kući u ožujku 1988. i s koje je mene ispratio danas beogradski Tit Andronik - Goran Šušljik, 18.6.1988., evo tu je bila, kažem naglas.
Na kuli u kojoj je tučen August Cesarec, otvoren prozor.
Zvuk violine, bože, je li to moguće?

Jedno zrno može držati nebo.

* * *

U Afganistanu, talibani su zakonom koji je odobrio vođa H. A. zabranili - ZVUK ŽENSKOG GLASA u javnosti!
Žene neće smjeti da pjevaju, čitaju ili recitiraju u javnosti, da govore izvan kuće.

Zanima me, što kad "onaj netko" na samrti zazivne mater, a ona mu se ne smije odazvati?

A kod nas? Evo, Ilija Čvorović je uspio.
Moskvič je srušio ćevabdžinicu, slika pod ugljem iz podruma, visi na zidu.
Đura cvijet položio pod njom, mirno stojeći.

* * *

Slijepi bivši pčelar Jakub radio je kao vrtlar na crkvenom gradskom groblju. Uređivao je staze, sadio cvijeće, brinuo se o snabdijevanju vodom, orezivao zimzelene aleje...
On je našao teta Luciju. Bila je ispod klupe pored grobnice u kojoj su joj sin i muž. Ležala je na boku. Tih je dana bio toplinski talas i nitko je nije primjetio bar dva tjedna....
Prizor je bio jeziv. Na tijelu tete Lucije dvije mačke. Jeziv se zadah uvlačio u kosu.

"Ma teta Luce, što ste to radili da se ovako čuje, ma niste valjda otvarali sinova vrata", rekao joj slijepi bivši pčelar.

* * *

Zašto bi ovo da je poezija, i zašto nije?
Nego samo redovna konzultacija s unutarnjim tminama.

Danima je tolika toplina da Sane gotovo i da nema, kaže Lj.
Iz Crvenog solitera je ne vidim, koliko se povukla i usporila, koliko raslinja je zaklonio sve manje korito... Ljudi i ne idu na kupanje, svu Sanu možeš išetati da se ne ukvasiš preko pasa nigdje!
Prije 100 godina rijeka je bila plovna, rudu i drvo su transportirali vodenim tokom, danas je to nezamislivo.

Mala Sana, Sanica, pa još manja, kakvo će tek Saničica ostaviti korito budućoj vodi, ako je bude, ako je bude, nove generacije vode. 

(zurnal.info)