Umjesto gradnje i rekonstrukcije vodovodne mreže, što bi trajno riješilo pitanje snabdjevanja vodom u Karanovcu, Piskavici, Kuljanima, Dragočaju, Potkozarju…, Stanivuković je podijelio vaučere za besplatne priključke na vodovodnu mrežu. Od njih mnogi građani nisu imali nikakve koristi, jer su se novi rezervoari, u koje je prošle godine uloženo oko 1,2 miliona maraka, pokazali nefuncionalnim.

Dodik je najavio i da će od svih 11 odbornika SNSD-a u gradskoj skupštini tražiti da potpišu bjanko ostavke, a da će lično on odobriti ko će biti odbornici u Skupštini grada. Nije jasno kako to Dodik misli uraditi, jer odborničke mandate verifikuje Centralna izborna komisija BiH (CIK), a ne lider partije.

Milorad Dodik u RS suvereno vlada skoro dvije decenije, za to vrijeme je ovaj bh. entitet pretvorio u interesnu organizaciju, putem koje on i njegovi ljudi, kojima premrežio sve javne institucije, ostvaraju prvenstveno ličnu korist. U isto vrijeme, navodna “odgovorna nacionalna politika”, koju potencira Dodik, dovela je Republiku Srpsku do međunarodne izolacije i sankcija od zapadnih zemalja, zbog čega je dovedena u stanje ekonomske i finansijske propasti.

Mandat Draška Stanivukovića sasvim sigurno obilježilo je trošenje miliona maraka iz budžeta na razne infrastrukturne projekte, čiju realizaciju su pratile brojne neregularnosti.

Radi se o neviđenom postupku jednog gradonačelnika, koji ne bira sredstva i načine da sprovede sopstvenu volju, kojoj su se građani otvoreno susprotstavili okupljajući se na Kupusištu, protestvujući na društvenim mrežama protiv betonizacije parka i negodujući na sve druge moguće načine protiv Stanivukovićeve samovolje, ali na civilizovan i demokratski način.

Stanari naselja Borik, zbog gradnje stambene zgrade umjesto vrtića i škole, protestvuju pod motom „Ne urbicidu, ne betonizaciji i uništavanju našeg naselja“. Pitaju nadležne: - kako je moguće da u gradu u kojem postoji zabrinjavajući manjak vrtića, u kojem se u osnovnim školama dodaju spratovi i uvode međusmjene da bi se mogli smjestiti svi učenici, neko može smatrati da ovako veliko naselje nema potrebe za školom i vrtićem.

Logično pitanje je - kakvog smisla uopšte ima parterno uređenje objekta čija gradnja se ne odvija? Radi se o čistoj nebulozi, jer će, ako gradnja mosta u Docu počne, teške mašine koje budu radile na gradnji mosta uništiti sve prilaze gradilištu. Kao što nije postojala ni potreba da se zaključuje ugovor sa „MG Mindom“ prije nego što most bude izgrađen.

Gradonačelnik Banjaluke je nastavio putem svojih prethodnika. Dao je odobrenje, a Skupština grada potvrdila odluku da se parcela kod Merkatora, u najatraktivnijem dijelu Banjaluke, čiji je vlasnik Grad, zamijeni za zemljište u vlasništvu Bojana Popovića u Poniru, na apsolutnoj periferiji grada. Popović je generalni direktor „Dunav osiguranja“ i sin Mire Popović, nekadašnje visoke funkcionerke Demokratskog narodnog saveza (DNS).

Na teniski kompleks za „Srpska Open“ lokalne, republičke vlasti i javna preduzeća potrošila su oko 53 miliona KM. U sve ovo nije uračunata vrijednost vrlo atraktivnog zemljišta. Tokom gradnje vlast je iz budžeta uzimala koliko je htjela i tvrdila da Teniski savez RS nije ugovorni organ i da ne podliježe Zakonu o javnim nabavkama BiH. Tako se nisu desili – tenderi. Javni novac je prebacivan na račun Saveza, a ovaj je dalje istim raspolagao po sopstvenoj ili nečijoj volji. Građevinske dozvole izdavane su naknadno. RJT RS ne vidi ništa sporno u djelovanju premijera.

Za 30 slova ćirilice u Ćiriličnom parku građani i privrednici daće minimalno 300.000 KM i to ako se odluče na gotovinsko plaćanje, nakon direktnog dogovora sa Vedranom Francuzom, savjetnikom gradonačelnika Draška Stanivukovića. Za žiralno plaćanje doplata je još 1.000 KM. Pečat i „neku priznanicu“ riješiće Francuz, ako neko od kupaca bude tražio. Okružno javno tužilaštvo Banjaluka nije uznemireno i, kao mnogo puta do sada, nema namjeru da se bavi očiglednim kriminalom.

Na zvaničnoj stranici Grada piše da je izgradnja Ćiriličnog parka, kao i mogućnost da fizička i pravna lica kupe jedno od 30 slova, „naišlo na veliku podršku sugrađana, koji se svakodnevno javljaju sa željom da učestvuju u kupovini“. Stanivuković je naveo da je ideja izgradnje Ćiriličnog parka u najvećem gradu Republike Srpske dobila odlične reakcije.

Gradska uprava vatrogascima i roniocima kupila je hiperbaričnu komoru koja se koristi u salonima ljepote, SPA i beauty centrima. Višestruko naduvanu cijenu uređaja, 46.800 KM sa uračunatim PDV-om, niko nije komentarisao. Isplatiće se, kažu. U skladu sa dosadašnjom samohvalom Draška Stanivukovića, naglašeno je da je komora prva tog tipa u regionu i šire. Ovo priznanje ni sada nije natjeralo nadležne pravosudne organe da reaguju na neopravdano trošenje javnog novca.

Grad Banjaluka javnosti ne može da objasni kupovinu hiperbarične komore po cijeni od gotovo 47.000 KM, ali se interno potrudio šef vatrogasaca Miroslav Malinić. U kapsuli će se, između ostalog, oporavljati mamurni vatrogasci i ronioci. Uređaj, koji se uglavnom koristi u beauty i Spa centrima, na tržištu košta od 3.600 do 36.000 KM. Terapijske usluge nude javne zdravstvene ustanove, koje je gradonačelnik zaobišao. Za isporuku je odabran „Orthosport“, dosad nije tenderski poslovao.  

Gradonačelnik Stanivuković se, potpuno je jasno, prema gradskoj imovini odnosi kao da je njegovo privatno vlasništvo. S kim je dobar, ustupi mu malo gradskog zemljišta, bez odluke gradske skupština i bez poštivanja zakonskih propisa.

While standing in front of the citizens, talking about the new face of the city and announcing a decade of construction, Mayor Draško Stanivuković forgot to mention that he didn't obtain the necessary building permits before starting the works. He does it casually, while the construction is well underway. The Journal didn't receive a response regarding whether citizens can do the same.

Dok stoji pred građanima, priča o novom licu grada i najavljuje desetljeće gradnje, gradonačelnik Draško Stanivuković zaboravi da spomene da prije početka radova nije pribavio potrebne građevinske dozvole. To radi usput, dok radovi uveliko traju. Mogu li tako i građani, Žurnalu nije odgovorio.

Draško Stanivuković je dužnost gradonačelnika Banje Luke preuzeo 24. decembra 2020. godine. Od tada je parafirao čak 27 ugovora za dodatne i nepredviđene radove, te je tako „podebljao“ osnovne ugovore za oko 2,3 miliona maraka. Vrijednost ovih ugovora nerijetko je blizu maksimalne zakonske granice. Odgovor na pitanje je li riječ o zloupotrebi zakona trebali bi dati tužioci koji se, prema pravilu, ne bave javnim nabavkama. Žurnal izdvaja nekoliko sumnjivih primjera…

Zakupac garažnog dijela „Akvane“ je Marko Plavšić, izuzetno blizak vladajućoj gradskoj strukturi. Na parkingu preduzeća nikla je njegova samouslužna autopraona. Oglas za zakup prostora bio je javni, Plavšić je mjesecima ranije sve pripremao „tajno“. Umjesto na 315, proširio se na 375,38 kvadratnih metara. Praona radi, tehnički pregled tek sada je stigao na red. Dokumentacija je u posjedu Žurnala. 

Saobraćajni haos, sluđeni vozači, izmijenjena mjesta za polazak autobusa gradskog i prigradskog prevoza, biciklisti čije se staze prekidaju kada stignu do autobuskog stajališta… I sve manje boje na biciklističkom stazama, koja ne nestaje zbog magije, već zato što oni koji su radili posao (i dobro ga naplatili) nisu prije nanošenja boje oprali asfalt!