60 DANA U EVROPI: Sacher torta je sićušan dokaz postojanja ogromne sile

Utorak, 24.02.2015.

Ja sam povremeno religiozan. Lice okrećem nebesima u situacijama kada se osjećam nemoćno ili kad jednostavno nemam volje poduzimati bilo što kako bih razrješio zavrzlamu u koju se zapetlja moj život.

Svemogućeg tvorca ionako trebamo isključivo kad stvari ne idu glatko. Trebamo ga, doduše, i onda kad se suočimo s činjenicom da negdje u našoj blizini zjapi rupa u zemlji koja čeka baš nas, ili kad trebamo utjehu i uvjerenje da su oni koji su nas napustili samo preselili na neko bolje mjesto. Vjerujem da me ovo priznanje čini lošim ateistom. Dakako, razvidno je i da sam užasno loš vjernik. Kao vjernik sam običan amater. Kao ateist sam pozamašan licemjer. Kao kompletno ljudsko biće sam običan slabić.

Pretpostavka je da je Bog sklon opraštanju. Činjenica je da ateisti ne opraštaju. Duševno posrnuće, slabost, čežnja da se nađe utjeha u nedokazivom i nadnaravnom, ali iskonski potrebnom, za ateiste je obična glupost i gubljenje vremena.

Ali ja katkad naiđem na dokaze za postojanje Boga, nečega što neke ljude u određenom trenutku uzdigne nad zemaljskim jadima i inspirira ih da stvore nešto nadljudsko i ostave nam to djelo kao sićušan dokaz za postojanje ogromne sile.

Evo, Sacher torta, moja omiljena slastica je klasičan primjer toga što nemušto pokušavam izreći. Kad jedem tu jednostavnu čokoladnu magiju doživim, pretpostavljam, nešto nalik religijskom iskustvu. U Sacher cafeu uz moju omiljenu tortu služe sasvim malu čašu vode.

Srijeda, 25.02.2015.

Uvijek mi je nešto smetalo u tom gradu. Tek pri četvrtom posjetu shvatio sam što mi smeta kod Beča. Tu, naime, uvijek puše vjetar. Imam neki čudan dojam da kuda god kreneš vjetar uvijek puše u tvoje lice. To bi, dakako, značilo da vjetar puše istovremeno sa svih strana svijeta. Pretpostavljam da takvo što nije moguće, ali stvarnost je ionako ono što, i kako, osobno doživljavamo, a ne meteorološka činjenica.

Četvrtak, 26.02.2015.

Moja imaginarna prijateljica i ja smo se slikali u foto automatu. Nakon toga smo ušli u prost crni kubus. Dvometarski Warholov Elvis je potezao pištolj na nas. Jedna je ružičasta sisa vibrirala na zidu.

Ali ja od svih tih šaljivdžija čije smo radove gledali u bečkom Muzeju suvremene umjetnosti najviše volim Roya Lichtensteina. To objašnjavam činjenicom da njegovi najpoznatiji radovi predstavljaju segmente stripova. Dugo sam buljio u teksture na platnima.

Lift u muzeju napravljen je tako da imaš dojam da izlaziš u ravno u provaliju. Sa jedinog balkona na ovoj zgradi Pinokio drži nečujan govor, a nos mu raste ravno uz nepopravljivi bečki vjetar.

Petak, 27.02.2015.

Nismo se posebno dugo ni dramatično opraštali s mojim prijateljima. Dogovorili smo da se vidimo u Grazu jedan vikend. Blagonakloni su prema meni pa su se pristojno odnosili i prema mojoj imaginarnoj prijateljici. Uostalom, ja sam jedini koji ima tu privilegiju svakodnevno živjeti s mojim ludilom.

Dok smo šetali prema metro stanici Ottakring razgovarali smo o prilikama u Beču. Za jedan veliki grad Beč je izrazito miran i ugodan. Sjajno mjesto za odgajati djecu. Standard je visok, a stopa kriminala mala. Na autobus smo krenuli sat vremena ranije kako bismo imali još nešto vremena vrzmati se oko Westbanhofa.

Prvo što sam primijetio na metro stanici je, da iz nekog nepoznatog razloga, vlak ne ide do Simeringa svog uobičajenog odredišta. To me je prilično zbunilo, a onda je glas s razglasa objasnio da se tri stanice dalje događa nešto što su nazvali „policijski incident“ te da vlak ide samo dvije stanice, a onda se trebamo prebaciti na tramvajske linije.

Ono što je trebalo biti petominutna vožnja metroom zamirisalo je na pravu avanturu - odjednom je postalo upitno da li ćemo uopće stići na autobus za Graz. Moje poznavanje javnog prijevoza u Beču svodi se isključivo na kretanje metroom tako da su izmjene tramvaja predstavljale potencijalnu katastrofu. Dobro, glas iz razglasa je rekao da uzmemo tramvaj broj 49 što smo i učinili nakon što smo metodom slučajnog odabira odredili smjer u kojem trebamo ići. Slučajni odabir je, kako drugačije nego slučajno, ispao dobar pa sam ljubaznoj gospođi s teškim bosanskim naglaskom postavio pitanje što trebamo činiti kako bismo došli do Westbanhofa. Trebali smo dvije stanice dalje uhvatiti tramvaj broj 9. Prošli smo zatvorenu stanicu Johnstrasse.

Bila je ograđena policijskim trakama, ispred su bila parkirana policijska i vatrogasna vozila, nitko nije imao pojma o kakvom se točno „policijskom incidentu“ radi. Gužva u tramvajima je bila nesnosna. Kao i obično u takvim situacijama nervoza se mogla rezati motornom pilom. Pukla je samo jedna karika u savršeno organiziranom lancu bečkog prometa, a na ulici je vladao kaos. Mi smo ipak imali sreće.

Tramvaj broj 9 je čekao. Utrčali smo u njega, odvezli se još 5 stanica prema Westbanhofu. Posljednju etapu od tramvajske stanice do stajališta autobusa na Westbanhofu prešli smo trčeći. U autobus smo sjeli 4 minute prije njegovog polaska. Da je sve bilo kako treba stigli bismo barem 40 minuta prije polaska autobusa.

Kad smo doputovali u Graz pokušali smo pronaći informacije što se događalo tog jutra na stanici Johnstrasse. Na radio vijestima nije bilo ni pomena da se događalo išta čudno, a na mreži je samo jedan link kroz vijest od svega tri rečenice govorio da je policija dobila dojavu o bombi. Cijela je Austrija bila u blaženom neznanju. Tako je i ostalo.

Subota, 28.02.2015.

Meanwhile in Bosnia and Herzegovina, koliko se uspijevam informirati, ne događa se ništa neuobičajeno. Pregovori o sastavljanju vlade propadaju kao žeton u bilijarski stol u opskurnom salonu zabave. Zadivljen sam našom sposobnošću da se ibretimo nad stvarima koje su odavno postale pravilo.

Kod nas je svako sastavljanje vlade zapravo biranje startnih pozicija za novi krug pljačke. I to je tako otkad je izbora u Bosni i Hercegovini. No, kako u svakom ciklusu ostaje sve manje toga za prodati i opljačkati, nervoza raste. Tako i demokrati kod kojih je jedino lobotomija frontalna zveckaju opasnim riječima. U normalnoj zemlji izjava da se ratni ciljevi mogu ostvariti jedino ratnim sredstvima natjerala bi sigurnosne službe da odu kod autora tih riječi i prvo ga preispitaju, a onda, kad se utvrdi da je dotični neuračunljiv, pošalju i na psihijatrijsko vještačenje.

Srećom po demokratski frontalno lobotomiranog Bosna i Hercegovina je nenormalna zemlja pa je on samo jedan u dugačkom nizu mamlaza koji lupetaju štogod im padne na pamet i ponašaju se kao slonovi na rođendanskoj zabavi u staklari. A na našu nesreću nije ni prvi ni zadnji koji u svojim mračnim izjavama priziva ratna rješenja onoga što nikad nisu ratni već politički ciljevi, koji su u pravilu problematični kad god dođe do pomjeranja kamena međaša deset cenata tamo ili ovamo. Kad bi političari u Bosni i Hercegovini istinski željeli dobro toj zemlji svi bi se prestali baviti politikom i bilo kakvim javnim poslovima.

Nedjelja, 01.03.2015.

Ide mi na jetrenu džigericu što se Mostar trenutno tretira kao dijete s posebnim potrebama. Jadno, je, krajnje patetično, navoditi primjere suživota u Mostaru. Šmrc, šmrc, kako je sve to dirljivo! Prosto da čovjek isplače suza radosnica za jedno omanje akumulacijsko jezero. Uostalom,  što je suživot uopće? Ima li života osim suživota? Da, postoji mržnja. U svim svojim oblicima. Da, postoji i ljubav. U svom jedinom obliku. Da, o kako je to surovo, postoje neizmjerljiva ljudska glupost i licemjerje. A postoji i malo poštenja, i istinske strasti, i sasvim malo pameti.

Svega, dakle, ima u Bosni i Hercegovini. To je zemlja bogata onoliko koliko je glupa i primitivna. Onaj kome je ideja suživota potrebna kao legitimacija za stvarni je suživot nesposoban. Prema tome, odjebite u bošnjačkohrvatskosrpskoostalom četveroskoku. Samo se vi grupirajte i suživotarite. Netko je rekao, ne znam tko, ali nije ni bitno: u krdu je toplo, ali smrdi.

Ponedjeljak, 02.03.2015.

I imaginarne prijateljice odlaze. U rano veče ili bilo koje drugo doba dana kolodvori su tužna mjesta. Kad se, nakon dugačke šetnje, čovjek vrati u pustinju, koju netko ostavi iza sebe kao jedini dokaz svog postojanja, nema mu druge nego napuniti čašu ledom i burbonom i pustiti, recimo, Tom Waitsa i, po tko zna koji put u životu, zamišljati da je američka skitnica s velikim snovima i malo nade da ih ostvari.  

(zurnal.info)