60 DANA U EVROPI: Zašto se tugaljivi tekstovi čitaju više od istraživanja o korupciji?

Utorak, 24.03.2015.

Ne postoji na svijetu ništa strašnije od sivog neba. I zid od prljavog pamuka je ipak zid. S druge strane, beskonačnost je utješna i plava. Razmišljam o tome i nekim šestim čulom, koje nikada nisam do kraja osvjestio, osjetim kako odnekud dolazi kiša. U takvim trenucima čovjek si ne smije dopustiti da ostane bez cigareta. Kišu treba dočekati smireno.

Srijeda, 25.03.2015.

Dogodi se tako, i kad su ljudi skloni predvidjeti svaki mogući obrat, da pukne vodovona cijev. Čak i na kraljevskom Schlossbergu. I to baš pred kućom obitelji Cerrini u kojoj sam smješten. Teško da me išta može učiniti toliko mrzovoljnim kao nestanak vode. Radnici nisu znali odgovoriti koliko će im trebati da otklone kvar. Dolazak nečega strašnog i nestanak nečeg prijeko potrebnog jednako su apokaliptični.

Četvrtak, 26.03.2015.

Muči me jedna stvar. Već tjednima pišem ovaj tugaljivi dnevnik. Tugaljiv je zato što se ne umijem drugačije osjećati. A jedan od uzroka takvom kroničnom stanju mog duha je, između ostalog, činjenica da su tekstovi poput ovog dnevnika preneseni na društvenim mrežama daleko više puta nego tekstovi koji govore, recimo, o korupciji u policiji.

Svi pokušavamo nečemu umaknuti. Pobjeći. Pokušavamo iza sebe ostaviti sve što nas podsjeća na to u kako prljavom svijetu živimo. Mi smo vojska koja traži utjehu i bježi. Neki duhovnjaci nas savjetuju da istisnemo sve negativno iz naših života. Problemi postoje ali ih mi ne želimo vidjeti, a kamoli rješavati.

Uostalom, netko je drugi zadužen da riješi naše probleme koji će se pretvoriti u probleme naše djece i tako unedogled. Svjesni smo nemogućnosti promjene. Živimo u svijetu koji je daleko od bilo kakvog ideala. Ali pokušao sam zamisliti svijet u kojem bi se svi odjednom posvetili meditaciji. Nije mi se činio puno boljim od ovog kroz koji bježimo.

Petak, 27.03.2015.

Lako je potrošiti cijelo popodne u švedskom muzeju namještaja. Čudim se sam sebi koliko mi stvari treba. Želim ih svim srcem. Kao da će odjednom pretvoriti moj život u nasmijani obiteljski igrokaz iz reklame za neku telekom kompaniju.  

Za posljednje veče mog boravka u Grazu organizirano je čitanje u samostanu koji se nalazi u središtu Graza. Za čitanje sam se mukotrpno pripremao kupujući luster za svoju spavaću sobu. No, ja si utvaram da sam uvijek spreman.

Čovjek se mora diviti i poštovati pristojnost ljudi koji sa zanimanjem slušaju brundanje nekog lika koji govori jezik koji oni ne razumiju. To me dirne i učini poniznim. Tad postanem ono što sam oduvijek želio biti – svećenik neke čudne skrušene religije. 

Nakon što sam završio svoje izlaganje sa zanimanjem sam slušao vlastite pjesme na njemačkom jeziku. Svaki je jezik magija. Sramotno je koliko sam često nesvjestan te činjenice.

Subota, 28.03.2015.

Čovjek ne može istinski napustiti neko mjesto niti mu se stvarno vratiti. Lutanje se mora nastaviti. Treba prigrliti vlastitu nedorečenost i zbunjenost.

(zurnal.info)