Aaron & Keith pred intergalaktičkom komisijom

Aaron Neville je onaj Nevill brat koji izgleda kao najgora baraba a ima glas kao bečki dječak. Nedavno je objavio album koji je nazvao “My True Story”.

Nije u početku imao prevelikih ambicija s njim, planirao je da to bude “doo-wop” posveta starim pjesmama, snimljena bez pompe - soul za dušu. Ali, rijetko u životu bude kako čovjek snuje. Prvo se pojavio producent Don Was koji je rekao da bi on volio izabrati pjesme. Probrao je stotinjak melodija snimljenih od kraja pedesetih do polovine šezdesetih godina. Onda je pozvao Aarona pa su njih dvojica, u dubokom miru, uz sanduk vina i dobre zvučnike izabrali 12 pjesama.

U vinskoj euforiji razmišljali su s kim bi još voljeli sarađivati pa su telefonirali Keithu Richardsu. Tako to hoda u svijetu slavnih, a nama običnim smrtnicima treba bar sedam dana dok pronađemo dobrog molera. Pitali su Richardsa da li bi koproducirao album, svirao na njemu gitaru i vodio prateći bend. Ovaj je odmah pristao. A naš moler obično kaže da mu se javimo iza praznika pa će nas ubaciti u raspored.

Aaron je želio da pjesme budu što bliže izvornim verzijama i da svako od saradnika ubaci samo mrvice vlastite inspiracije. Stari muzički fundamentalista Richards, koji je svoje najveće svađe s Jaggerom imao zbog udaljavanja od standardnog Stones zvuka, odmah se složio.
U sredini sessiona pridružio im se i Paul Simon. Otkud on, zašto on, gdje je do sad bio, ne znamo, ali u intervjuima po izlasku albuma kažu da se Simon odmah uklopio i da su djelovali kao da su odrastali u istom kvartu.

I eto, tako smo dobili ploču "My True Story". Što se mene tiče, obradovalo bi me da na njoj, ne mora stalno, prst s neke žice malo sklizne, da kakva mikrofonija zazviždi po studiju, ali rijetko bude kako čovjek snuje.

Ozbiljni ljudi su ga zamislili baš ovakvog. "My True Story" je pravljen za svemirsku kapsulu, za intergalaktičku komisiju koja procjenjuje dostignuća ljudskog roda, pa je dobro da se pred njom predstavimo uredno počešljani i uštirkani.

...

Sigurno se slažete da je novi spot Nicka Cavea za pjesmu "Jubilee Street" izvrstan. Režirao ga je John Hillcoat, a glumi Ray Winstone - sa svojom vilicom punom bijesa on je najuvjerljiviji psihopata velikih i malih ekrana. Bio bi dobar za ulogu u filmu o Ratku Mladiću, ali koji bi bio snimljen po tarantinovskom scenariju, gdje bi ludi đeneral skončao u raljama krokodila, onim iz priče Karima Zaimovića, koji plivaju u sarajevskoj kanalizaciji.  

O albumu "Push The Sky Away" pisaćemo više kada ga preslušamo. Već mi se sviđa Caveov opis koji sam negdje pročitao. On ovako nekako kaže: "Ako moram da koristim onu izlizanu metaforu o albumima koji su kao djeca, onda je "Push The Sky Away" beba - duh u inkubatoru a Warrenovi loopovi su sićušni, drhtavi otkucaji srca."

(zurnal.info)