Zapisi sa polarnog kruga: Balkanac u selu Djeda Mraza

NOĆNA ŠETNJA

Ako kreneš pisati priču o putovanju na sjever Europe priča vjerojatno ne bi trebala početi noćnom šetnjom sa psom. Vjerojatno ne bi trebala biti zatrovana svakodnevnim ritualima poput mog običaja da pred ponoć šetam psa i to uvijek rutom koja prolazi preko autobusnog kolodvora u Mostaru.

Katkad sam znao biti uvjeren da je činjenica da sam odrastao i da živim blizu kolodvora uvelike odredila moj karakter i moju sudbinu. Ako se držimo one da je karakter sudbina. No, to sada nije bitno. Bitno je to da sam noćas prošao preko kolodvora upravo u trenutku kada je s njega odlazio autobus koji vozi na relaciji Sarajevo – Split. Bitno je da sam, razmišljajući o priči koju ću pisati o svom putovanju u Finsku,  odjednom pokušao pobrojati koliko sam se puta vozio na toj liniji i koliko sam samo puta čekao po pola sata ili dulje da bi autobus, koji po redu vožnje stiže u Mostar 15 minuta prije ponoći, uopće došao.

Jednom sam čekao sat i pol vremena jer je vozač zaboravio jednu putnicu u Jablanici. A jednom autobus uopće nije došao. Te noći nakon dva sata čekanja pitao sam dispečera ima li pojma što se događa. Čovjek mi je odgovorio: sad će autobus, samo što nije. Ali, kako rekoh, te noći autobus nije došao. Ni danas ne znam što se dogodilo, ali znam da uvijek nešto čekamo.

BEOGRAD

Priča o putovanju u Finsku ne bi trebala u svom nastavku imati priču o Beogradu, ali priče o putovanjima nekako uvijek počnu na kraju putovanja. Preciznije njihovo pisanje počinje tada. Kraj putovanja postoji, putovanje je moguće, ali čovjekovo prokletstvo leži u tome je povratak nemoguć i odustao sam već od pokušaja da se rješim takvih misli.

Ova priča, kako rekoh, skoro da počinje u Beogradu u koji sam otputovao po povratku iz Finske. Počinje, dakle, u tom starom otrcanom šlageru koji jedini među gradovima negdašnje države tu i tamo zna podsjetiti baš na nju zbog mnogih relikta socijalizma koji još uvijek odolijevaju kapitalizmu koji je raskopao i beogradske ulice i ušminkava lica nekih mitoloških mikrolokacija.

Ali takva je sudbina, ostvarit će se mokri snovi tranzicijskih lidera u trenutku kad posljednja pljeskavica bude zamijenjena hamburgerom i kada svakog starinskog konobara zamijene nezainteresirani hipsteri koji ne vole nositi tacnu i krpu preko ruke jer im se tako ne vide tetovaže. Ne naričem ja zbog toga što smo oko 2 ujutro naišli na zatvorena vrata legendarnog hotela Royal. Ne naričem ni zbog starih kuća koje bivaju zamijenjene novim blistavim zgradama koje nemaju povijest i koje nitko nikada neće moći zvati domom. No, to je svijet kojem hrlimo. Surov preko svake mjere. Nema tu mjesta sentimentima.

A ja naričem zato što sam vidio još dalje u budućnost tamo gdje neće više biti ni hipstera koji bi nas uslužili nego ćemo stajati u redovima kako bi smo platili za preskupu hranu ili piće ali neće biti usluge jer bi, pretpostavljam hrana i piće tako bili još skuplji.

Putujući u Finsku zapravo sam vidio kako će izgledati naš život u skoroj budućnosti. Kako ćemo stajati u redovima, sami se usluživati i skupo plaćati hranu i piće koju ćemo nespretno nositi na poslužavnicima koje ćemo kasnije morati vratiti u lokal na za to predviđena mjesta. Znam. Već imamo to u Macu, ali zamislite da vaša lokalna birtija postane ista takva.

ALEV

Alev mi je ispričala tu crticu iz samog srca kapitalizma. U Londonu, gdje ona živi, čak i ljudi koji zarađuju za nas basnoslovne sume novca jednostavno nemaju vremena da si priušte pošten život. Trka za novcem ne prestaje nikada, ali u jednoj zemlji ravnoj i sporoj poput Finske čovjek to ne može vidjeti niti zaključiti osim po činjenici da se svi hrane burgerima i pomfrijem ili unaprijed spremljenom hranom.

Uostalom, Finci još uvijek imaju dobrodržeći socijalni sustav i upravo su ovo trenuci koji su ključni za sdubinu takve postavke stvari. Kažu da su dobili direktive. Meni je nejasno otkuda, ali Finci vode žestoke rasprave oko stvari koje mi potpisujemo preko noći. Zakon o radu, o segmentima zdravstvenog i školskog sustava, sve su to stvari koje su na red došle i u Finskoj. Smrt socijalnih država odvija se u fazama. I uopće ne želim raspravljati o tome, neka svatko sam razmisli kuda i kako ide svijet u kojem živimo.

Inače, Alev je prijateljica koju sam stekao na putovanju prema polarnom krugu kamo smo se zaputili nakon jednog dana provedenog u Helsinkiju. Puno sam dragih ljudi upoznao i ovaj put i kad se svijet tako smanji zna se učiniti predivnim mjestom. Fiston je iz Konga, Alev Cipranka koja živi u Londonu, Peter je iz Danske, Ricardo iz Brazila, Andrea je iz Italije, žena kojoj ime u prijevodu s finskog znači Bajka (Satu) je Finkinja koja živi u Beču, Katarzyna je Poljakinja. S nama su na toj sedmonevnoj bus turneji bili i Ville i Anne kao domaćini turneje. Bilo je to šareno društvo koje me podjsetilo na to koliko je svijet velik i divan i dovoljno šaren i dovoljno isti da bi mogao živjeti u miru.

TIŠINA U HELSINKIJU

Ima nečeg romantičnog u nordijskoj melankoliji. Ne znam objasniti što točno, ali znam da sam oduvijek imao želju otputovati na Polarni krug. Nakon što sam s aerodroma koji se nalazi na arktičkom krugu, nadomak grada Rovaniemi u kojem sam proveo posljednji dan svog boravka u Finskoj, odletio u Helsinki i autobusom se dovezao do centra čini mi se da sam osjetio najdublju tišinu koju sam ikada doživio u životu. Bila je nedjelja, kasno proljetno popodne sunčano i bistro, nalazio sam se u centru milijunskog grada i osjetio tu duboku, gotovo jezivu tišinu kako me preplavljuje.

Možda postoje zemlje i gradovi gdje se odmor doživljava kao zadatak, gdje sve utihne po naredbi, ne znam kako bih to objasnio, ali bilo je nečega jezivog u toj tišini.

LJUBAVNICI POLARNOG KRUGA

Mehmed mi je ukazao na Julia Medema. Čak mislim da smo taj film zajedno gledali u njegovom sarajevskom stanu. "Ljubavnici polarnog kruga". Film je odisao time što ja nazivam, u nedostatku boljeg opisa, nordijskom melankolijom. Dok je autobus vozio kroz Laponiju i išao prema polarnom krugu razmišljao sam o tom filmu i slušao pjesmu „Northern sky“ od Nicka Drakea. Kroz misli mi je prolazilo jedno žensko lice uokvireno plavom kosom, napolju je svoj spori život živjela beskrajna ravnica posuta brezovom šumom i crnim jezerima. Pejzaž je bio jednoličan od Helsinkija pa sve do arktičkog kruga.

DJED MRAZ

Prvi put u životu na arktički krug sam kročio u selu Djeda Mraza. Klasična je to klopka za turiste, ali ja nisam odolio a da se ne ponašam kao nadureno dijete. Tamo sam, baš tamo, pred nekolicinom zbunjenih turista i mojim suputnicima održao govor protiv svijeta koji nas odgaja tako da nam u jednom trenutku razbije iluzije u koje smo voljeli vjerovati i od njih napravi tek turističku atrakciju.

Jedna od stvari koje me tište u životu je to što više ne vjerujem u Djeda Mraza i to ne svojom krivicom. Što bi nam falilo da nam tu vjeru nisu nikada razbili? Što bi nam falilo da nam je dopušteno cijeli život biti dijete koje je sposobno vjerovati u čuda i djedicu koji leti na saonicama kako bi djeci diljem svijeta donio poklone koje su zaželjela?

Ništa, baš ništa. Nekako mislim da bi to bio baš divan svijet. To s Djedom Mrazom svakako nije bila najveća prevara mog djetinjstva. Bilo je i onih puno fatalnijih. Ali to nije tema emisije.

JYVASKYLA

Nekoliko sam puta morao provjeriti kako se piše ime ovog grada. Ako vas put ikada nanese u Finsku obavezno ga posjetite. Nisam se nadao usred Finske zateći tako živahan gradić. Nikada ranije nisam čuo za njega, a on je studentsko središte Finske. I samim tim, možete i pretpostaviti, ima prilično zabavan noćni život. Možda je bilo do proljeća ali oko 4 ujutro pokušavao sam odvući Petera do hotela ulicama koje su bile pune mladih ljudi.

Mnogi od njih pozivali su nas da im se pridružimo na piću, ali i on i ja smo već do tada popili poneku viška pa smo se zahvaljivali na tim pozivima. Nije nam mogla pomoći ni dobra volja jer smo baš te noći odlučili isprobati čuvenu finsku votku.

Nekoliko sati prije tog veselog i vrludavog povratka u hotel sjedio sam na ulici ispred jedne kafane, pio pivo i pušio cigaretu. Pušenje je zabranjeno u svim zatvorneim prostorima. Pivo je zabranjeno i na otvorenim ali nisam mario za to. Netko je počeo vikati, očito u mom pravcu: Jugoslavo, Jugoslavo! Pogledao sam u smjeru otkuda su dolazili ti glasovi i ugledao nekoliko mladih ljudi koji su u rukama nosili boce vina. Talijani. Odmah sam to znao. Boca vina u ruci i cigareta u gubici. Po istom principu oni su tvrdili da su prepoznali da sam s područja bivše Jugoslavije.

Pivo i cigareta na ulici. Tako se danas na sjeveru Europe prepoznaju južnjaci. Na neki način bilo je lijepo osjetiti da si pripadnik Europe makar i njezinog sjebanog dijela. Popričao sam malo s tim talijanskim studentima, požalismo se jedni drugima na ekonomske prilike u našim zemljama, na rastući desni ekstremizam, na plan europske unije da nas sve pretvori u sobarice i konobare. Mi, doduše, živimo u svom paranoičnom izoliranom svijetu, ali smo ipak europski južnjaci, neke stvari dijelimo s ljudima koji dolaze iz zemalja koje bi nam po mnogočemu mogle biti uzor.

No, to i nije bitno. Na dalekom europskom sjeveru Talijani su me prepoznali kao zemljaka i bilo mi je drago zbog toga. Tih smo dana i bili vjerojatno jedini ljudi u Finskoj koji su povisli ton. Nije za neku pohvalu, ali stvari znaju ispasti čudne.
Poslije sam listio Koskenkorvu s Peterom i razgovarao s konobarom koji se žalio na nas, južnjake, jer on kao mornar ne može dobiti posao jer, eto, mi smo spremni raditi za manje plaće pa se njemu više isplati biti konobar u Finskoj nego raditi kao mornar plaćen po južnjačkim standardima. Jebeš ga, tad sam već prestao kužiti stvari.

HAIULOTO

Haiuloto je otok u blizini grada Oulu koji Finci nazivaju svojom silikonskom dolinom. Nokia je, naime, selo nadomak Helsinkija. U tom se selu nalazi tvornica gume koja se u jendom trenutku odlučila iskušati u visokoj tehnologiji. Tvornička postrojenja za proizvodnju gume i dalje se nalaze u Nokiji, ali većina stvari po kojima nam je Nokia poznata stvorena je, zapravo, u gradu Oulu.

Tu sam konačno spoznao još jednu stvar koja mi je bila čudna dok smo putovali prema sjeveru. Finci, naime, gaje neobičnu strast prema old timer automobilima. U Oulu do izražaja dolazi još jedna njihova strast, a to su karaoke nastupi. Niti jedno nit idrugo za Fince nije zajebancija. Jedina stvar koju doživljavaju ozbiljnije od karaoke nastupa je hokej.

No, ova crtica nije posvećena tom čudnom gradu koji me nagnao da pomislim da jedino ludim Rusima može pasti na pamet da okupiraju jedan tako čudan grad. Ova crtica posvećena je crnom moru po kojem su plutali komadi leda, moru po kojem smo se trajektom vozili na otok Haiuloto.

Kad smo se dovezli do trajektnog pristaništa odmah sam izletio iz autobusa, prešao ogradu i skakao po crnim granitnim stijenama kako bih dotakao to more nalik na naftu i komad leda koji je lupkao u jednu od stijena. Netko je viknuo za mnom da sigurno u Finskoj postoji zakon protiv toga što ja upravo radim ali opći zaključak onih koji su ostali na kopnu je bio: Balkanac, finski zakoni neprimjenjivi. Još uvijek čekam da mi Andrea pošalje fotografiju na kojoj dodirujem komad leda. Pojma nemam zašto sam imao potrebu to učiniti.

Očekivao sam da će otok imati dugačiju vegetaciju od kopna ali i tamo su posvuda rasle samo breze i sve je bilo ravno. Finska me, zapravo, podjsetila na Vojvodinu u kojoj sam rastao, podsjetila me na velike mađarske ravnice i nikako nisam mogao u toj i takvoj vegetaciji pronaći bilo kakvu poveznicu s Norveškom, recimo.

Bilo je to divno popodne. Prov u kojem smo imali barem malo vremena opustiti se. Posjetili smo navodno čuveni svetionik i onda se odvezli u središte otoka, do drvene kuće ispred koje je stajao parkiran traktor bjeloruske proizvodnje. Tu smo polijegali po crnom tlu koje je ugrijalo proljetno sunce. Onda se pojavio naš domaćin. Bio je to čovjek od svojih pedeset i kusur godina, proćelav i stalno nasmiješen. Nosio je džemper kakav sam vidio u suvenirnici pored svetionika i koji nisam kupio iako sam imao namjeru. Odustao sam kad sam vidio cijenu od cijelih 280 eura. Tip, zaboravio sam mu ime, a volio bih da nisam, ispričao nam je priču o tim džemperima.

Klasična je to priča o džemperima s područja na kojima su stoljećima živjeli mornari. Džemperi iz pojedinih regija razlikuju se, naime, po tome kakav bod imaju na prsima. Tako su nekad, u slučaju nesreće, ako bi se neki mornar utopio mogli prepoznati otkuda dolazi taj mornar. Simpatični čovjek je inače glavni predstavnik udruženja književnika na tom otoku. Čudno je uopće da imaju strukovnu udrugu na otoku na kojem živi svega par stotina ljudi, ali, eto, imaju je.

No, to nije njegovo jedino zanimanje. Tip je, naime, i lokalni svećenik. A vodi i vrlo uzbudljiv civilni život. Svake se večeri oblači u raskošne ženske haljine i šeta otokom. To su nam, kao jednu simpatičnu anegdotu ispričali lokalci koji su došli čuti naše čitanje na ledini ispred stare drvene kuće u kojoj je živio najčuveniji prirodnjak tog dijela Finske, kojem sam također zaboravio ime.

OBRAZOVANJE

Pitali smo Fince što je to posebno s njihovim školskim sustavom što ih čini najobrazovanijim narodom na svijetu.
Elem, ne tako davno Finci su skužili da nije u redu da djeca već u desetoj i jedanaestoj godini života moraju odlučiti što žele biti kad porastu. Uveli su tada osmogodišnje osnovno vrlo uopćeno obrazovanje koje traje do 15. godine. Prije toga su ukinuli privatne osnovne i srednje škole kako bi sva djeca išla u iste škole po istom programu. I to je kao to. Nešto mi se taj sustav učinio poznatim na što su mi Finci potvrdno kimnuli glavom.  

KVIZ

Netko me po samom dolaksu u Helsinki upitao što znam o Finskoj. Odgovorio sam kao iz topa: Aki Kaurismaki, Jari Litmanen, Mika Hakinen, Sami Hypia, Nokia. Danas ipak znam nešto više od toga.

REDOVI

Ne volim stajanje u redovima. Ne volim samoću. Ali osuđeni smo i na jedno i na drugo. Samoća se u ovom svijetu povećava ako putujete sa samog sjevera Europe i sami morate vaditi boarding passove na za to predviđenim automatima. Više ni tu nema ljudskog kontakta. A sve ga je manje i na pretresima u zračnim lukama. Obzirom sam putovao skoro 8 sati u jednom sam trenutku skoro zaželio da me netko pretrese, jer sam konačno shvatio čemu služe biometrijske putovnice.

Naime, kad imate biometrijsku putovnicu više vam putnu ispravu ne rpegledaju policajci. Stanete ispred vrata koja vas skeniraju, u jednom trenu na ekranu ispred vas se pojavi vaše lice, vrata vam skeniraju zjenicu a vi gurnete svoju putnu ispravu u nekakav prorez i tako vas se identificira. Ne znam zašto mi je to sve stvorilo toliku nelagodu. Ali naviknut sam pozdraviti konobara, sjesti na svoje mjesto i naručiti piće.

Isto tako sam naviknut da barem kažem dobar dan policijskim lsužbenicima. Automati i vrata koja me skeniraju nisu mi se ni najmanje dopala. Nema to ništa veze s mašinama koje nas opslužuju. Ima veze s tim da se u svim segmentima življenja gubi ljudski kontakt. Samoća raste i mi šutke stojimo u redovima koji se pomjeraju prema konačnom odredištu. A život je lijep i za tu ljepotu se moramo boriti.

(zurnal.info)