Prvo se moram pohvaliti. Iako ne znam kako se mjeri uspjeh. Ali kad nešto u životu radite, bilo što, a zbog tog posla vam se dođu javiti Božo Koprivica i Slobodan Tišma, a dan poslije popijete cugu s Kebrom, a sjedili ste s i Natašom, Sonjom, Slavkom, Predragom, Pantelijom, Markecom, Nidžom itd., mene što se tiče, uspjeli ste u životu. E, sad, nakon ove kratke priče o uspjehu, a priče o uspjehu su uvijek takve, možemo preći na priče o neuspjehu. Jer ako ćemo iskreno priča o ljudskom životu isključivo može biti priča o neuspjehu. Zato sam umjesto osnivanja tajnih organizacija donio odluku da želim da mi na nadgrobnoj ploči piše „ne da se usranom do potoka“. I, eto, kao takav čovjek uspio sam prije nekih sedam dana doći do Jugoslavije.
To vam je jedna dobro osvjetljena prostorija. Svježe je ofarbano. I ima prilično lijep pogled. U pogledu se redom posloženi splavovi s masom nacugane ekipe. Iza splavova je rijeka. Velika. Zove se Dunav i kažu da je prošla i kroz Beč. Ali ovdje je omanji zajeb što je u tom pogledu i jedan otok kojeg u Srbiji nazivaju ostrvom. I to Velikim ratnim. A kad vam se pogled završava nečim velikim ratnim, koliko god lijep bio, nije vam to neka sreća ako ne možete da zamislite ništa iza toga.
Dakle, kao i obično, uvijek je sve do vas. Stvar perspektive. Ako sam nešto do danas shvatio a to vam je da je najbitnije da je čisto kupatilo. I da vas nitko ne smara kad niste raspoloženi da se družite. To podrazumijeva i da radite koliko vam se radi a ne koliko morate. Ali ne da se usranom do potoka pa tako i ja sad pišem ovo što pišem iako sam neki dan bio u Jugoslaviji a vi niste.
U stvari, mene je ovo zapalo upravo zato. Vi mislite da ne postoji a ja spavao tamo. Ustav je valjda dogovor oko različitih pogleda na stvarnost. Samo što to rijetki shvataju. Hrvatski spelčeker me opominje da sam trebao napisati shvaćaju. Jugoslavenski nije briga. Jugoslaveni se ne miješaju u svoj posao a Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci su skloni tome. Čak i preko svake mjere.
A hotel Jugoslavija je opomena. Ozbiljnim ljudima s ozbiljnim shvaćanjima. Ponajprije samih sebe.
Zato naredni put kad šaljete klince u rat ili na groblja, dobro razmislite... Možda će država za koju to činite završiti tek kao hotel s pogledom na Veliko ratno ostrvo. Imat će recepciju na kojoj radi neka djevojčica koja vam je mogla biti i majka i cura i sestra i najbolja prijateljica. Možda vaša država danas i nije drugo nego recepcija koju obezbjeđuje neki smoreni rmpalija s natpisom security na rukavu.
A s druge strane, koliko god kratko bilo, možda je vrijedno ako su vam država Slobo, Brane, Božo, Nataša, Markec, Srle, Nidžo, Bau, Slavko i ona budala Mehmed koja živi na Karibima i Senka koja ustaje u 6 ujutro da sama sebe vozi na promociju u Zagreb. I Monika koja nije imala kome ostaviti klince pa nije stigla u Novi Sad. I ona mala zbog koje izgubim pamet svaki put kad pomislim na nju a neće uvijek da mi se javi i tako.
Moram na ovom mjestu i da se javno ispričam drugu Marku Boroti što sam sam ga ložio da se ja sjećam da je cijeli život navijao za Partizan iako bi on poginuo za Zvijezdu. Valjda sam mu uspio objasnit da ima i klubova za koje se ne gine nego živi. Isto kao što ima i država u kojima se spava i onih u kojima je jedino to i moguće.
Na recepciji trebate platiti piće i ostavit kopiju putovnice. Sve drugo je sasvim nemoguće. Što moj kum Pere kaže: batina se boje samo ljudi koji ih nikad nisu primili. A ti isti se uglavnom boje i ljubavi. Koja je kao i ljudski život uglavnom s nesretnim krajem. A i to je ok ako se vrijedi sjećati početka.
(zurnal.info)