Tajni život pjesama: Bio sam dječak Vite Nikolića

Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su povikali: 


– Umrijeće ti majka! Ko ubije lastu, umrijeće mu majka! 


– Ja nemam majku – rekao je Dječak. 


– Onda će ti umrijeti otac. 


– Nemam oca. 


– A brata, sestru? 


– Nemam ni brata ni sestru. 


– Nemaš baš nikoga? 


– Nikoga. 


Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan? 
Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika. 


- Žao mi je laste – rekao je tiho.

(Vito Nikolić)

S deset godina svi su željeli biti priznati za odrasle. Pljuvali su po ulici, udarali slabije, krali, pušili...  Pod odraslima mislilo se na muškarce. Žene nisu podrazumijevane ni pod riječju ljudi ili čovjek. One su bile nešto drugo, predmet izrugivanja ili erotskih fantazija. 

Izrugivati se muškarcu značilo je dobiti batine, a ako je neki pubertetlija slučajno maštao o muškarcu, to ni po koju cijenu nije smio reći jer bi morao da se odseli ako bi stigao prije nego što ubiju „pedera“ u njemu. Reći nekom da je žena, značilo je da je smotan i da je kukavica. Da bi se nekom muškarcu rugali i ponizili ga, prvo bi mu nalijepili etiketu „žena“ ili „curica“ a onda se s njim moglo postupati nešto bolje nego sa životinjom, tek toliko da ga se ne ubije namrtvo. Moglo ga se staviti uz zid i pljuvati ga, gađati blatom, jahati i šta sve ne. 

Nebrojeno puta je malo falilo da ispadnem „žena“. Većinu stvari koje su dječaci radili, odbijao sam da radim. Izvlačio sam se na strogoću oca: „Strah me, noge će mi polomiti ako sazna!“ Zbog njegovog vječno tmurnog izraza lica vjerovali su mi, a zbog par fizičkih obračuna s komšijama iz kojih je izišao kao pobjednik, bojali su se da mi nešto nažao učine. 

Odrasli, ma koliko da su bili iskvareni, željeli su da im djeca ne budu kao oni. Ako bi samo primijetili naznake sličnosti u ponašanju, tukli bi ih nadajući se da će tako ubiti sebe u njima. 

A onda se pojavilo nasilje u  kojem su svi uživali: dječaci, odrasli muškarci, pa čak i neke djevojčice. Vazdušne puške su postale nezamjenjivi dio opreme za izlazak van. Neki dječaci su ih imali po dvije-tri. Ja nisam imao nijednu, nisam ni želio. Roditeljima ne samo da nije smetalo gađanje životinja, nego bi često bodrili strijelce. Svoju nezainteresiranost ničim nisam mogao opravdati. 

Nakon navaljivanja da pucam, jedan dječak je okrenuo cijev prema meni. Ako ja neću u ptice, hoće on u mene. Uzeo sam pušku i stvrdnutu plastelinsku kuglicu. Nije bilo dijabola, bio je kraj mjeseca. Dijabole su kupovane prvog, kad bude plata, i bivale bi ispucane odmah. Ostatak mjeseca ispaljivane su plastelinske kuglice. Plastelin su roditelji kupovali uvijek pod izgovorom djece da je potreban za školu. 

Nišanio sam par centimetara od goluba. Nisam smio više da ne primijete kako zabušavam. Nišanio sam dugo da ostavim utisak ozbiljnog strijelca nadajući se istovremeno da će golub odlepršati. Opalio sam i pogodio. Krenuo sam prema ptici u nevjerici. 

Oko mene su skakali mali divljaci vičući: 

 „Pogodio si! Pogodio si!“ 

Ptica je bila ranjena. Preplavio me osjećaj tuge, tuga je prešla u ljutnju, ljutnja u bijes, bijes u očaj. Uzeo sam još kuglica i pucao i plakao i nisam stao dok nisam ugledao plastelinsku kuglicu umrljanu krvlju na mjestu ptičjeg oka. Kad sam prestao, nikog nije bilo oko mene. 

Poslije su me neko vrijeme izbjegavali, smatrali su me, valjda, ludakom. Otad se za mene može reći da imam pticu u glavi. Ponekad zaspi. 

U ratu je svaki dan bila budna. Na svaki pucanj sam rukama zaklanjao oči i u sebi ponavljao: 

 „Samo nek ne gađa da promaši, samo nek ne gađa da promaši!“