Kad usnim, pojavi se meni Đoko i kaže: „Ja sam živ.“ Mi se ispričamo. Pa mi dođe na san s torbom, kao da je radio na terenu, i ja njemu kažem kako pričaju da je stradao, a on opet kaže: „Ja sam živ, ne znaju oni“, i tako da sam ja vesela, drago mi

Poromljavanje uvijek kreće s uništavanjem mjesta na kojem je sreća bila moguća

„Treba ti neko zaklat ženu četnikušu i kčer kurvu buduču. Kera ti treba na kolac nabit“ – stigla mi je prijetnja u inbox. Nije to bila jedina, ali ova me iznervirala

I znao sam, prostodušje je to što me potreslo i u Švajcarskom vozu i u bosanskom autobusu. Neiskvarenost koju patnja unizi taman onoliko koliko ona patnju uljepša.

Osjećala je da naš, stvarni svijet, po mjeri odraslih, nije baš najljepše mjesto za život

Ako ih ikad napišem, a ostanu nepročitane, svaki dokoni čitalac moje biografije kroz taj naslov upisivat će svoj sadržaj učitavanjem. Knjige se tako najbolje množe

Odrasli, ma koliko da su bili iskvareni, željeli su da im djeca ne budu kao oni. Ako bi samo primijetili naznake sličnosti u ponašanju, tukli bi ih nadajući se da će tako ubiti sebe u njima.

Soneti će se svakom sami kazati, a poeme su prepuštene na kazivanje nacionalistima, njih treba spašavati

Vidio sam kako promjena političkog konteksta utiče na promjenu doživljaja pjesnika i pjesme. I, što je najvažnije, povjerovao sam da poezija može poslužiti razbijanju predrasuda

Gledam kako od najmanjeg svraba po džepu prave nacionalnu tragediju. Zovu ih najvećim živućima… Istinski najveća u isto vrijeme obija bolničke pragove i teško dolazi do prilike da objavi i to što piše o vlastitom iskustvu, a kamo li mišljenje o političkoj situaciji u zemlji i svijetu ili da važno palamudi pred TV kamerama o stanju nacije

Kad se god osjetim iskorijenjenim, zatvorim oči, u sebi kažem: Dubi, dubi, dub zeleni, a on se razlista, svaki list jedna slika, i ja postojim

Nema dana da ne pomislim ili ne izgovorim njegov stih: „S koje si ti strane alatku uzeo kada si svijet stvarao, Bože, svijet stvarao?“

Kao danas kroz video, u ratu je svak imao potrebu da se kroz pjesmu izrazi. I bili su korišteni kao politički propagandisti. Zlo nikad u tim pjesmama nije moglo biti “naše”, već samo “njihovo”

Bilo je tu i poezije i priča i Tita i partizana i enigmatike, zabavnih ilustracija, postera... Dobra kompenzacija za žrtvu zbog visokih, nerazumljivih, a samim tim i dosadnih zahtjeva škole i roditelja

I Šalamun i Kamov danas su nečitaniji nego ikad. Da ih lektira ne prepoznaje, razumije se. Reizdanja su rijetkost i nepopularna. Internet ih više guši nego što ih otvara i kad se na njemu nađu. Ne znam koliko ih neko preporučuje mladima i gdje, a ja to ne činim.

Sjedimo na klupi ispred Doma i gledamo u zalazak sunca. Najdalji vrhovi dobijaju boju mora. Sarajevo će uskoro postati hipnotisano jato svitaca što u mjestu treperi

Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića

Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja domovina je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje objasnila ona

U etnički čistim sredinama, kakva je danas većina na prostoru Jugoslavije, uključujući i Kosovo, odustajanje od tradicije znači biti sam. Gdje danas jedan ovakav pjesnik može biti nepoželjniji?