Čitaonica Žurnal
Tajni život pjesama: Bog našeg djetinjstva
Osjećala je da naš, stvarni svijet, po mjeri odraslih, nije baš najljepše mjesto za život
“Kad pričamo, mozak nam putuje kroz jezik” – Dunjina je rečenica koju čuvam među najdražim citatima.
Koliko je tako puta otputovao u predjele za koje nisam znao da postoje, pa sam zadovoljan još samo očekivao da će ljudska pamet prepoznati moju kreativnost.
A koliko je puta opet otišao stranputicom pa su onda moja očekivanja bivala svedena na to da me ljudska glupost neće iznevjeriti i da neće prepoznati da je to što sam rekao toliko pogrešno da bi mi govorenje trebalo zabraniti.
To je ono što je Dunja pogodila, tu neosviještenost psa tragača u nama, instinktivni odabir riječi da na najbolji mogući način u što kraćem roku uobličimo ono što želimo reći. Dobro je pogođena i metafora putovanja. Odabir riječi odvija se po sličnom principu kako oko registruje stvari u vožnji i na koji način mozak pamti ono dojmljivo.
Dokaz toj neosviještenosti je i naknadna racionalizacija izgovorenog koja nas dovodi do zaključka da smo nešto dobro ili loše rekli.
Dojmila me se ta njena rečenica, između ostalog, jer je zahtijevala da sebi objasnim zašto je na mene ostavila tako dubok utisak. Zato mi je i velika kao dobar stih, kao značajna misao.
MISLI NAJLJEPŠE STOJE DJECI
Značajne misli najljepše stoje djeci, ali ne one naučene, već one do kojih sami dođu. Mali ljudi nisu tad ni svjesni njihove dubine, iskažu ih kao i želju za slatkišima, a tebi probude želju za dijalogom. Pokušavaš se ukalupiti u njihov način razmišljanja ne bi li ih naveo da još nešto genijalno kažu i da se podsjetiš kako je to slobodno i neopterećeno misliti. Trapavo tako lutaš rubovima njihove logike, pa misliš da si im smiješan jer si duhovit, a smiješan si im upravo zato jer si smiješan.
No, tebi je ponovo lijepo, raskravljuje se onaj led iz pjesme Dobriše Cesarića “Djetinjstvo”:
Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku.
I čudno je da led na površini
Sakriva jedan život u dubini.
Tišina. Kroza snijeg što pada,
Kao kroz začarani veo,
Ja gledam nekud u davninu.
U modrini prvog polumraka
Nazirem oči jednoga dječaka,
Jednoga malog, mrtvoga dječaka.
I ovo dijete plavih očiju
U meni opet počinje da živi
To sada gleda on,
To sada misli on,
To sada sanja on.
I slušam srcem kako negdje zvone
– Ah, u daljini,
Daleko u daljini –
Djetinjstva moga radosne saone.
------------------------------
Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku.
I čudno je da led na površini
Sakriva jedan život u dubini.
Ponovo sam se s Dunjom vraćao nekim iskonskim pitanjima, kao što je, naprimjer, Bog. Mnogo je religioznih ljudi bilo u njenom okruženju, a u neka doba morali smo joj reći da crkve i džamije nisu dvorci, već da se u njima ljudi mole Bogu. To smo joj i pokazali.
Njeno oduševljenje je bilo fanatično. Jedne noći, u šetnji, uporno je insistirala da uđe u jednu crkvu. Na moje pitanje: “Što ćeš tamo?”, odgovorila je: “Da se hvalim Bogu.”
Ta percepcija me oborila s nogu. Ljudi su se za mene čitav život molili Bogu za nešto. Međutim, da bi molba bila uslišena, morali su biti ispunjeni neki preduslovi, a to je, prije svega, ponašanje u skladu s Božjom objavom koju vjernik slijedi. Tako da ta molitva i nije ništa drugo nego hvaljenje vlastitom poslušnošću i poniznošću. Hvaliti se Bogu od tad mi je postalo prihvatljivije od moliti se.
Drugi put me pitala za ženu pod burkom: “Zašto to nosi?”
Rekao sam da vjeruje kako je to Božija volja. Njen odgovor bio je: “Ali, tata, Bog je dobar.”
Zadnji dijalog u vezi s Bogom imali smo kad je učila pravu i ravan.
“Prava je beskonačno duga, proteže se u vječnost. To što mi crtamo samo je njen dio. Trebao bi nam papir duži od svemira da je cijelu nacrtamo, ona nema ni početnu ni krajnju tačku. Isto je i sa ravni. Ravan je površ, kao ova ploča stola, samo sad zamisli kako se na sve strane proširuje u beskonačnost” – objašnjavao sam joj. Nije joj dugo trebalo da to poveže s Bogom: “Tata, jesu li ravan i prava isto kao Bog?”
BOG MOGA DJETINJSTVA
Tako ga je prikazao i Matoš u pjesmi Bog moga djetinjstva
On bješe svuda i u svakom času
u prostoru, u vremenu
Ja živjeh u njem
i nikad nikud ne mogah izići
iz njega, izvan njega
Ni samom mišlju ne mogah mu na kraj stići:
dokle god je misao dopirala, on je bio uvijek dalje,
dublje
bez kraja na svakoj strani.
Još me nije poljuljala u mom nevjerstvu, ali me natjerala da svoje argumente produbljujem.
Stvarala je paralelnu, ljepšu realnost, a ja sam bio njen vjernik.
Teško se mirila s tim da mora ići u školu. Nedostajala joj učiteljica iz predškolskog. Izmišljanje te realnosti počelo je upravo s njom.
- Šta je bilo u školi? – bilo je moje standardno pitanje koje je jednog dana dobilo nestandardan odgovor.
- Jao, nećeš vjerovati. Došla učiteljica Lejla, što me učila u predškolskom, i cijeli razred povela kod sebe kući.
- Ma ne mogu da vjerujem!
- Ozbiljno. Ima divnu kuću, punu kristala i kutija s blagom, sve nam je to pokazivala.
Dan poslije pričala je doživljaje s fizičkog i poznavanja okoline:
- Imali smo bal. Išli smo u jednu veliku rozu dvoranu. Djevojčice su birale svečane haljine, a dječaci odijela. Ja sam odabrala najljepšu, dugačku rozu haljinu sa šljokicama. A znaš ona Ena?
- Ona što se s njom svađaš?
- Da. Ona je odabrala najružniju, stvarno nema ukusa. Ja sam joj se smijala. Neku kratku, iznad koljena.
- A kakvu je haljinu imala Lela?
- Ona je imala lijepu, istu kao moja, samo ljubičasta.
- I šta je onda bilo?
- Onda smo birali pantere.
- Koga?!
- Pantere. To su dječaci, oni su nam panteri za ples, a mi smo njihove panterice.
- I koga si ti odabrala?
- Adija.
- Pa otkud njega tamo?
- Došli su i drugi drugari iz vrtića, nije samo on.
- A što roditelje ne pozovu? Ja bih baš volio vidjeti bal i tebe u tako lijepoj haljini.
- Pa ne može. Vi ste za kuću, a učitelji su za školu.
- Dobro, i šta je još bilo, imali ste i poznavanje okoline?
- Išli smo na Pofaliće.
- Što tamo?
- Iskopali su kosti nekog dinosaurusa pa smo gledali…
Osjećala je da naš, stvarni svijet, po mjeri odraslih, nije baš najljepše mjesto za život. Ponekad je to bilo tragikomično:
- Dobro jutro! Jesi se naspavala, šta si sanjala?
- Sanjala sam Pepeljugu.
- Samo?
- I Trnoružicu.
- Vidi ti to!
- I Snjeguljicu.
- Pa sve likove iz bajki!
- Sve.
- A mamu? – pitam naviknut da svako jutro kaže kako je sanjala mamu.
- Ali, tata, mama je iz Sarajeva.
Svijet djetinjstva bio je, ili je barem u njenoj mašti trebao biti nešto što je radikalno drugačije, u pozitivnom smislu, od svijeta odraslih. Bezbrižniji, čistiji, zabavniji. Onako kako ga Ujević vidi u drugoj pjesmi Kolajne.
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
SVIJET UHAPŠEN U MAGLI
Slutila je da će je svijet uhapšen u magli i zakopčan u mraku jednom zateći. Bolan je za mene bio taj njen osjećaj.
Radila je zadaću iz bosanskog. Trebala je da napiše nekoliko rečenica o temi Moj najdraži poklon. Bio je to jednorog. Nakon prve rečenice: “Moj najdraži poklon je jednorog”, nije znala da nastavi.
Pomogao sam joj pitanjem: - Što ti je najdraži?
- Zato što svira.
- Pa eto, napiši.
Piše:
On mi je najdraži zato...
Onda stade i pogleda u mene.
- Sve je u redu, nastavi.
Počela je plakati.
- Zašto plačeš?
- Sjetila sam se nečega što je lijepo pa sam se rastužila.
- Čega si se sjetila?
- Pa jednoroga.
- Dobro, šta sad s njim?
- Pa bacit ću ga kad budem imala 40 godina.
- Ne moraš ga baciti.
Nakratko utješena nastavi da piše, a onda opet briznu u plač.
- Šta je sad?
- Neću se moć sjetiti gdje sam ga ostavila.
Tad mi se prvi put ukazao kao metafora djetinjstva stih Vesne Parun: “Zrcalo ribe u zjenici vidre” iz njene pjesme Bila sam dječak.
U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.
Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla od gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;
I ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
Postala je svjesna čudovišnosti odraslosti koja će je progutati kao vidra ribu. Ogledala se u njenoj zjenici i zaplakala.
Nesvjesna još da povratka ima kroz svoje ili bilo koje dijete čiji slobodan put mozga kroz jezik bude spremna slijediti.
(zurnal.info)
