Tajni život pjesama: Dvije majke Skendera Kulenovića

Za Stojanku majku Knežopoljku sam saznao preko Audicije, humorističnog projekta studenata sarajevske Akademije scenskih umjetnosti. Jedan skeč prikazuje studenta koji polaže prijemni za studij glume. Treba da govori Stojanku. Uspije da izgovori: Sva tri ste mi na sisi ćap... i prasne u smijeh. Tako nekoliko puta. Kad ga profesor upita šta je problem, student kaže, po sjećanju zapisujem: „Ma ne mogu da izgovorim ono ćapćala da ga jebeš.“

Smijali smo se tome pa i kad je došao na red ozbiljniji pristup Stojanki, kroz školu, niko je nije ozbiljno shvatao. Nakon onog „ćapćala“ svi bismo prasnuli u smijeh, makar bilo riječ i o školskoj priredbi povodom Titovog rođendana.

A onda je došao rat. Stojanka je postala nepoželjna. Mnogo je muslimanskih majki tragalo za poginulim sinovima da bismo čitali o jednoj srpskoj koja po Kozari traži svoju trojicu: Srđana, Mrđana i Mlađena. Stradanje od Srba u posljednjem neutralisano je stradanje Srba u pretposljednjem ratu. Mržnja je ovladala ljudima, čak se zbog zla koja je srpska vojska radila moglo čuti i pravdavanje zločina nad Srbima.

Poema o majki Stojanki, osim što je preko noći postala srpska, smetala je i zbog onog što je oduvijek bila, partizanska i komunistička. Bila je to dobra prilika da se srpski nacionalizam izjednači s komunizmom. Komunizam je bio samo mimikrija za asimilaciju muslimana u Srbe – to je ključna postavka antikomunističkog narativa.

I cijelo obrazovanje je po tom sistemu pročišćeno.

- U čitankama si vazda mogo nać kako Nešo svira klavir, a Meho je nosio džak. Jesi li ikad čuo u nekom partizanskom filmu da neki partizan nosi muslimansko ime? – elaborirao je tu postavku jedan očev kolega profesor.

Sve će to vrijeme demantovati, ali meni je tek tada Stojanka postala zanimljiva. Zanimljivo mi je bilo kako to da se odjednom ono „ćapćala“ počelo ozbiljno shvatati?

ŽIVA ZAKOPANA

Jezik te poeme je za mene bio magičan. 

Glavinjaju pšenice bremene

šljive savke uplavile

od slačina,

pa se lijepo, od težina,

razglavile,

ko steone krave.

Pšenica u množini mi je bila otkriće. Svaki klas je individualiziran, i glavinja, tj. ne zna kud bi s glavom, koja povija klas i premeće se čas na jednu čas na drugu stranu i na najblažem povjetarcu. Ili šljive kao steone krave! Sve priziva rađanje, djecu, a sve je mrtvo, osim prirode.

Ta samoća je najbolje opisana u sljedećim stihovima:

Ni ptice, ni pčele.

Samo u praznu sobu

ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče 

i beuče,

ko u grobu...

Sve je to dato Stojanki da govori. Šta je tu ko u grobu? To je ono što me zanimalo. Tele ne može biti, jer telad nema grobove. Ona je ustvari u kući kao u grobu, živa zakopana. To tele je asocijacija na paniku živih zakopanih koji se pokušavaju osloboditi, razvaliti kovčeg, skinuti zemlju, doći do daha.

Stojanka priziva osvetu za sinove poginule u fašističkoj ofanzivi. Evo kako ih opisuje: „Tri saća teška silovita što ih utroba moja izvrca.“ Koristi se pojmovima iz pčelarstva. Pčele vrcaju med u saće. Vrcanje je odlična vizualizacija porođaja, ali ima tu još nešto – ne tepamo li djeci da su med?

Jedna od najljepše izgrađenih hiperbola na koje sam u književnosti naišao nalazi se u Stojanki:

Čuješ li jednu uku veliku

od one strane otkud sunce izlazi?

Nju mi je Mlađen često pominjo:

„Ako poginem, majko Stojanko,

mene će okajat pomajka Kozara,

mene će okajat pramajka Rusija,

neće, majko, dugo potrajat,

čuće se jedna uka velika!“

I ne vidim od rose očinje,

već samo čujem: uka počinje!

Uka, seko, uka velika

s daleke strane otkud sunce izlazi

ko da planinom gude jugovi!

To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,

oblak vojske, vojska srdita:

Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,

što su ti mrčevnom kosom igrali

vječine vječina –

u jedan tresak i rsak složila,

o ne bi bio toj uki velikoj

ni jeka jekina.

Ovdje je izvučen pjesnički maksimum iz narodnog jezika. Tu je i jedan neologizam: vjekovjeka – što znači da se vijek Kozare mjeri vjekovima. Kad bi u tom svom vijeku sve gromove sabrala u jedan, on toj uki ne bi bio ni jeka jekina. Zanimljiva je razlika između uke i jeke. Ječe bolesnici, ječanje je najčešće tmulo, a (h)učanje se povezuje s nečim neukrotivim, nesavladivim, s rijekom, s lavinom, ono je bijes.

Spominje se i jedan čovjek:

(...) pred tom vojskom eno čovjeka,

za čelo svu je vojsku nadrasto

– a osrednjeg je uzrasta – 

oči su mu evanđelja stovjeka,

a Rusija – kosa mu grgurasta,

i sav trepti ko od pređe vilinje:

Ide tako usred silna gromora

– takav nam se prisniva na Ilinje –

i smiješi se, sve mu igra brk.

Pokušao sam zamisliti Tita, nije išlo, pitao sam oca ko je, a on, nakon što sam mu pročitao stihove, nije mnogo dvoumio:

- Staljin, odgovorio je.

- Zar se smjelo o Staljinu ovako lijepo govoriti nakon 1948? – upitao sam.

- Nije, ali to je pjesma, uvijek možeš umjesto Staljina ubaciti nekog koga ti misliš da treba.

Mnogo poslije će me još jedna stvar zadiviti. Na Ilinje se prisniva Isus, a ovdje, umjesto njega, imamo Staljina, ako je vjerovati mom ocu, ali u svakom slučaju imamo nekog od vođa komunističke revolucije. Dakle, Stojanka hrišćansku ikonografiju zamjenjuje komunističkom. Neodrživa je teza da je Stojanka bila u službi posrbljavanja pod krinkom komunizma, prije će biti da je bila u službi „komuniziranja“ hrišćanstva.

Ono što se poklapalo s mojom svakodnevicom u ratu, a manje-više i danas, bili su završni stihovi Stojanke:

(...) ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,

i vršući krvlju liptala (...)

Stara je predodžba smrti kao kosca i bila bi banalna za Skenderov pjesnički izričaj. Unaprijedio ju je on u vršioca pa kao što iz vršioca žita lipti znoj, tako iz nje lipti krv.

Međutim, da nije bilo difamacije ove poeme, ja se nikad ne bih upoznao s ljepotom njenog jezika, bila bi mi svedena na ono „ćapćala“.

PRAVI PUT

Baš kao što, da nije bilo rata, nikad ne bih saznao za drugu Skenderovu poemu koja će zauzeti Stojankino mjesto, a zove se Na pravi put sam ti, majko, izišo. (Da nije bilo rata ne bi moj životni put ni išao kroz književnost. Da nije bilo rata i ja i književnost bi bili nebrojeno puta sretniji. Dao bi se odavde izvući zgodan sofizam, ali toliko protiv sebe ne mogu.) Govorio ju je moj drug Eno, član glumačke sekcije, prvo na školskim, a potom i na svim gradskim priredbama koje su organizovale vjerske muslimanske i bošnjačke nacionalne organizacije.

Prvi dio poeme opisuje položaj majke unutar patrijarhalne begovske porodice. Od njenog odgoja u mejtefu: 

U žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda, 

preko kućnog odgoja: 

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan

do njenih najintimnijih želja koje su produkt takvog odrastanja: 

Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude 

mlad i pitom

ko softa

i ko kadija,

pametan. 

Cijeli taj odgoj usmjeren je isključivo na pripremu žene za brak, za muškarca, a on: 

Nit joj bje softa, nit kadija!

Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu ubljuvane odvezivala, 

zatim: 

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu. 

Majka je, međutim, naučena da za svoju sudbinu krivi samo sebe: 

Golemo nešto, golemo sam ti skrivila – Allaha je

 zazivala svakog klanjanja. 

Međutim, rađa se sin i cjelokupan njen život se svodi na njega i sve svoje nekadašnje želje na njega projicira, što nije bio muž, da bude on: 

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na pravi put da joj iziđem. 

Eno bi, nakon što izgovori posljednji stih, pao na sedždu. Time je vizualizirao ono što smo mi svi shvatali kao da je pjesnik htio reći – pravi put je islam.

Ali nije. Upisavši književnost saznao sam da je to samo dio poeme, koji je kao takav u Antologiju bošnjačke književnosti 20. vijeka uvrstio njen sastavljač, moj profesor, Enes Duraković. Kad sam ga pitao zašto, on se pravdao time da je prvi dio estetski uspjeliji od drugog, kojeg je izostavio.

Slično opravdanje našao sam u metodičkom udžbeniku Čas lektire autorice Fatime Nidžare Mujezinović. Ona za drugi dio kaže: „Ovaj dio poeme, nije samo drugačiji po tematici koju slika, po leksici koju pisac bira, nego je, po našem mišljenju, estetski slabiji od dijela koji je evokacija majčinog lika. Očito je da se u prvom dijelu nalaze dva najvažnija kvaliteta poeme: odslikana ljubav i nježnost prema majci i bogatstvo i čarolija bosanske leksike.“

Čak i da je tačno to što je rečeno, nema opravdanja za razdvajanje ova dva dijela poeme. U drugom dijelu dešava se potpuni smisaoni obrat koji je u ideološkoj suprotnosti s prvim dijelom. U njemu lirski subjekt s opisa majke prelazi na obraćanje majci gdje joj govori da je izišao na pravi put. Taj njegov pravi put odnosi se na odlazak u partizane, s Jovanom, čiji je otac kod oca lirskog subjekta bio kmet: 

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo: 

Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko,

 pravim putem dolazim

(…)

i dovodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljenje u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mladi novim djetinjstvom.

SPAŠAVANJE PJESAMA

Između komunističkog forsiranja Stojanke i nacionalističkog forsiranja poeme Na pravi put sam ti, majko, izišo nema nikakve razlike. Obje su naštetile Kulenovićevoj poeziji jer su obje kroz nju u prvi plan isticale vlastite ideološke vrijednosti. Komunisti su isticali ono što Skender uistinu jest propagirao, dok su ga nacionalisti reinterpretirali, ali i jedni i drugi – komunisti ispustivši u potpunosti iz kanona Skenderovu poemu Na pravi put sam ti, majko izišo, a nacionalisti gurajući pod tepih njen drugi dio – propustili su da budu progresivni.

Stojanka je osvetnica, ali ne tako što bi počinila osvetu, ona na nju poziva, nemoćna je da bilo šta učini, žena je to shrvana bolom zbog gubitka sinova. Majka iz druge poeme je, kako je i sam lirski subjekt naziva – s tespihom sijeda ropkinja, žena koju je patrijarhat oblikovao po svojoj potrebi, da šuti i trpi i moli se za bolje nadnaravnim silama. U drugom dijelu poeme pojavljuje se treći tip žene, mlada nevjesta koja s lirskim subjektom pravim putem dolazi je partizanka. Proaktivna, neko ko se bori za svoju budućnost i vjeruje da je sama može oblikovati. Ona je ta koja puni optimizmom.

Stojanka je danas potpuno srbizirana. U zvaničnim srpskim interpretacijama ona nema nikakve veze s revolucijom, simbol je stradanja Srba na Kozari i, generalno, u Drugom svjetskom ratu. U zvaničnim bošnjačkim interpretacijama majka iz druge poeme je ideal kakva žena ustvari treba da bude. Nevjestu, međutim, natkriljuje zaborav, a ako ćemo Skendera ideološki čitati, ona je jedino uporište u njegovoj poeziji nepodložno promjenama tumačenja. To je nova zemlja, novo djetinjstvo koje treba da je izgradi rastući zajedno s njom, neopterećeno klasnim, vjerskim i nacionalnim razlikama.

Danas, iako su mi senzibilitetom najbliži Skenderovi soneti, kad ga trebam približiti nekome govorim o njegovom pjesničkom jeziku u Stojanki i govorim o poemi Na pravi put sam ti, majko, izišo, ali u cijelosti, o razlikama o percepciji žene u begovatu i u socijalizmu. Soneti će se svakom sami kazati, a poeme su prepuštene na kazivanje nacionalistima, njih treba spašavati.

(zurnal.info)