O knjizi Ljetovanje u podrumu: Otkrivanje tajnog života pjesama

 

Imamo silne djevojke u Šipovicama.


žanju ječam žito i pjevaju,


Pjevaju.


Jeleci im na prsima pucaju.


Košulje im prskaju.


Kidaju se petlje.




Ne mare za jeleke.


Ne mare za košulje.


Pjevaju, pjevaju naše


Djevojke


Iz Šipovica.


Ječam žito žanju.


Tako danju…


A noću izađu na mjesečinu,


Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,


Prstima prsa pršte,


Iz kose kidaju uvojke


I vrište, vrište od muke što su


Djevojke 


Iz Šipovica.

(Ćamil Sijarić)

U tekstu “Ćamil Sijarić, čovjek koji je pisao moje pjesme”, Amer Tikveša piše da su selo Šipovice najbolja metafora Bosne.

- I otkad sam saznao za ovu pjesmu, a nema tome nekoliko godina, svakom ko kaže: “Što nisam otišao” ili “Da sam rođen negdje drugo”, odgovorim da je kao djevojke iz Šipovica.

Taj odgovor ispostavio se dobrim iz dva razloga. Prvi je što niko ne zna o čemu je riječ, pa mi pruži neprocjenjivi užitak recitovanja poezije, a drugi je što i oni koji poeziju koliko - toliko čitaju prvi put se upoznaju sa Sijarićevim pjesništvom.

Imao sam priliku da ga slušam kako govori stihove. Ne recitira kao glumci, koji pokušavaju što uvjerljivije pokazati suštinu pjesme a najbolji od njih ponekad mogu da joj daju i sasvim novo, neočekivano značenje. Nema kod Amera takve rafiniranosti, on zamuckuje, griješi pa se ispravlja, pravi velike pauze... Ali, kada se prisjeća stihova čini mi se kao da ih u tom momentu smišlja, kao da ne prisustvujem interpretaciji pjesme nego činu njenog stvaranja. On svaku pjesmu govori kao da ju je napisao. 

Pitao sam ga kako uspijeva upamtiti toliko stihova, a on mi je, ako se dobro sjećam, odgovorio da mu je dovoljno da pjesmu samo dva puta pročita – ako mu je uistinu važna onda će je upamtiti.  

Nakon jednog razgovora predložio sam mu da za Žurnal piše serijal tekstova u kojem bi pisao, ne o antologijskim, nego njemu “najvažnijim” pjesmama. Prema našem planu, trebao je objasniti šta te pjesme izdvaja od ostalih i kako su uticale na njegov život. Da se u tekstovima spajaju, prožimaju, suprotstavljaju, čitalačko i životno iskustvo, narativni i esejistički diskurs, Bosna i Šipovice, Sijarić i Tikveša... Tako nekako. Serijal smo nazvali “Tajni život pjesama”. 

Takav je bio plan, a rezultat je bio bolji od njega.   

…

U serijalu “Tajni život pjesama” Tikveša je predstavio poeziju Skendera Kulenovića, Alekse Šantića, Ace Šopova, Ilije Ladina, Ranka Sladojevića, Mehe Rizvanovića, Duška Trifunovića, Branka Ćopića, Zvonimira Baloga, Jana Berana, Janka Polića Kamova, Tomaža Šalamuna, Miloša Crnjanskog, Ćamila Sijarića, Envera Đerćekua, Maka Dizdara… 

Kada je pisao o djetinjstvu predstavio je pjesme Vesne Parun, Matoša, Ujevića, Dobrice Cesarića, jednu pjesmu Dragoslava Dedovića razumio je tek kroz slučajnu repliku koju je čuo u autobusu, priznao nam je da je nekada bio nježni dječak iz lijepe pjesme Vite Nikolića, a uz romsku poeziju dao nam je i ovu definiciju  - “Poromljavanje uvijek kreće s uništavanjem mjesta na kojem je sreća bila moguća”. 

Pisao je i o zbirkama koje nikada nije pročitao, čiji naslovi su ga inspirisali.

- Takve naslove tražim za svoje nenapisane knjige. Ako ih ikad napišem, a ostanu nepročitane, svaki dokoni čitalac moje biografije kroz taj naslov upisivat će svoj sadržaj učitavanjem. Knjige se tako najbolje množe.

Uz pjesmu Slavka Mihalića “Majstore, ugasi svijeću”, opisao je prijetnje koje je zbog društvenog  angažmana dobio na društvenim mrežama. Prijetnje na svu sreću nisu ispunjene, a mi smo nakon svega dobili ovu pjesmu:

 

Pjesma živih mrtvaca

 

Šuti, nemoj, pusti kraju,

Boljeće te džaba glava.

Kerovi su tu da laju,

Tebi nek se samo spava.

Šta ti imaš kome reći?

Nije tvoje da se brineš.

Kako j' teklo sve će teći,

Što za ništa da pogineš?

Budi s mirom, man se sranja,

Ne daj dane za megdane,

Manje bole odsijecanja,

Glava kad su uspavane.

…

“Ljetovanje u podrumu” jedna je od najljepših priča u knjizi. Možda zbog toga što u njoj dvanaestogodišnji Amer tek otkriva poeziju. Ratne dane proveo je u podrumu, sa ocem koji je u tisovini pravio novi svijet, ako ne ljepši onda barem pouzdaniji od onog koji se raspada. Dječak je gledao i slušao.

“Prvo je napravio jednu kašiku, onda korito, pa Stari most u Mostaru, kad su ga srušili, dok nije došlo do čovjeka. Onda je pravio samo ljude. Prvog sam, nemaštovito, nazvao Adam.”  

Uskoro je otac izrađivao samo ljude. 

“Zamjenjivali su uspješno većinu onih nad zemljom. Od njih nije dolazilo zlo, od onih gore jest. Nije ni dobro, ali nije ni od onih gore. Kad sve sabereš, drveni su bili bolji od mesnatih.”

U podrumu je Tikveša  upoznao očevog prijatelja, pjesnika Mehu Rizvanovića koji im je recitirao svoju ratnu pjesmu. 

I poče rat. Pred zoru. Uhodano. Školski.

POVOD: Vaš vjetar je ćarlijao

po našem dvorištu.

UZROK: Vaša ptica je na našoj

topovskoj cijevi pjevala.

I rat otpoče.

Iz noći izađe zlo u maskirnoj uniformi

i nagovori prošlost

da stavi barikade ispred budućnosti.

Nagovori sjenke da pripreme eksplozivne naprave,

da podese nišanske sprave.

Kuće i dvorišta, naprosto, postadoše neprijatelji.

Dani ne teku.

Ubijaju ih granatama.

Nabreklo vrijeme od eksplozija,

između kojih šeta zlo,

smijući se našim ranama.

Pomračenje sunca priprema.

Iza kuće, iza drveta, iza svakog kamena,

izviruje probuđeni inat.

U snu, u duši, u oku,

blješti nadahnuta mržnja.

Zemlja tutnji, nebesa se prolamaju.

UZROK: Vaša ptica je na našoj

topovskoj cijevi pjevala.

Bilo je to nešto najmoćnije što je dječak do tada čuo, toliko da će odrastao muškarac godinama poslije zapisati:

"Važno je da je nakon tog susreta moja potreba za pisanjem poezije ostala neizbrisiva."

Tokom djetinjstva, dok rastemo, uspostavljamo sve svoje buduće mjere. Mandeljštamu je ormar s knjigama iz djetinjstva bio presudan za ostatak života - “raspored njegovih polica, izbor knjiga i boje korica, primaju se kao boja, visina i položaj čitave svjetske književnosti”.  Čini se da je to ratno “ljetovanje u podrumu” bilo presudno za Tikvešin kasniji odnos prema poeziji – njenom razumijevanju, pisanju, govorenju. U djetinjstvu je otkrio jednu od najvećih tajni umjetnosti – njenu sposobnost da štiti.

Kada se, godinama poslije, dijelila očeva ostavština, Amer je uzeo Adama, prvog čovjeka od tisovine.

“Često i danas, pogotovo u ljetnim, vrućim danima, dok me s društvenih mreža obasipaju identičnim slikama mora, kojima nisam sposoban dokučiti smisao i između njih uočiti suštinsku razliku, kroz njegove tužne oči tonem u hladovinu podruma i ljepotu umjetnosti.”

U hladovinu i ljepotu umjetnosti…  

...

Kada smo dogovarali serijal tekstova, odmah smo planirali da će oni jednoga dana biti ukoričeni.

Ipak, bio sam razočaran kada mi je Tikveša rekao da je serijal zaokružen, da je rukopis knjige završen. Ubjeđivao sam ga da nastavi, da pamti još mnogo pjesama, da ima puno ljudi koji rado čitaju njegove tekstove, ali nisam uspio. Konačno sam odustao kada mi je rekao da nije problem u pjesmama nego je njemu ponestalo važnih priča. Takvo priznanje pristojan sugovornik ne smije dovoditi u sumnju. Također, tada mi je postalo jasno da je on od samog početka imao čvrstu strukturu buduće knjige. 

Da li je knjiga “Ljetovanje u podrumu” uspjela otkriti “misterij poezije”, njen tajni život, kako smo obećali u naslovu prije nego što je ijedan tekst bio napisan? Mislim da jeste, zahvaljujući tome što je Amer Tikveša ozbiljnije od mene prihvatio plan. “Ljetovanje u podrumu” pripada knjigama uz koje se čitaoci “najbolje množe”. To je njena najbolja preporuka.

(zurnal.info)