Tajni život pjesama: Švajcarski voz i bosanski autobus

da me vidiš majčice u švajcarskom vozu


osam godina daleko


za svaku godinu po kilogram sala


krupan sam majčice i ćutljiv jer


velika se tuga s vremenom stvrdne


u sićušno zrno soli pod jezikom i


isuši usta kao joint

da vidiš konduktera u švajcarskom vozu


pokazujem mu kartu i oči nam se okrznu


on kaže merci! a ja samo kimnem –


ovdje već sporedne rečenice 
prikuju glagol uz svoj kraj i


ljepše je ćutati

gle majčice nakon kiše


od bezljudnih postaja ka zaseocima na planini


odmotavaju se ceste poput rolni mrkog toalet-papira


a u oblake bih mogao zagristi kao u gužve šećerne vate

nasloni ovaj pjesmuljak kao razglednicu na vazu


kada ugasiš televizor i u sobu nahrupi


gusti bosanski mrak neka sa lažne pozlate


blago zasjakti moja odsutnost

Šta me do suza dovelo kad sam prvi put pročitao ovu pjesmu Dragoslava Dedovića saznat ću mnogo godina poslije kroz njenu repliku u bosanskom autobusu.

Putovao sam iz Beograda za Sarajevo. Revnosna gospođa stajala je nasred puta i ubjeđivala se s nekim da je to baš njeno mjesto, jer joj je tako pisalo na karti. Na mojoj nije pisalo ništa. Ni sjedišta nisu bila numerisana pa ne znam ni kako je ona znala da je to mjesto baš njeno.


- Šta ću sad ja, nemam uopšte broja sjedišta na karti? – pitao sam autobus.


- Pošto ja nemam ni karte, a kamoli broja na njoj, haj ti kod mene - reče jedan od putnika.


Ubrzo će kupiti kartu u autobusu. Do Vlasenice će. Došao u Srbiju da ganja papire, nastaviće u Bosni, pa će kući, reče.


- A gdje ti je kuća?


- U Ukrajini.


- Otkud te tamo?


- Žena mi je Ukrajinka, otišli smo tamo da živimo, i bolje mi je, vjeruj mi, ne bih se nikad vratio.


Uslijedila je jedna od kritika rodnog kraja kakvu često slušam - nema posla, svuda lopovluk, moraš biti politički podoban - i sa svim se, naravno, slažem.
Prva pauza bila je u Šapcu. Krenem da platim kafu, on ne da.


- Neka, strikan će, pa jesam li ja došo iz Njemačke ili ti?


- Čuj Njemačke...


- Šuti, ne smijem reć iz Ukrajine, ljudi misle da ih zajebajem, ko ide da živi u Ukrajinu? A može neko posumnjati da sam na frontu... Znaš da ima tamo Srba?


- Znam.


- A vjeruj mi, to i Ukrajinci dobro znaju, i znaju i da sam Srbin, i nikad ružne riječi ni od kog nisam dobio. Nije taj rat njihov ko naš. Paze da ne diraju civile. Ne mrzi se narod međusobno ni sad dok je rat, a vidi kod nas, 20 godina prošlo od rata i još se ljudi mrze. Jebo ovo, treba odavde pa makar i u Ukrajinu.

Nastavili smo priču i u nastavku vožnje. 
Da mu je nekako prodati kuću u Vlasenici. 


- Kad bi mi neko 20 hiljada eura dao, odma bi mu je prodo. Neću se nikad vratit, a ne do Bog da mi djeca ovdje išta imaju pa da ih jednog dana to možda povuče... Misliš li ti bježat?


- Pa ne znam, ako budem, bit će to ili u Srbiju ili u Hrvatsku ili u Crnu Goru.
- Štoš tamo, jadan, bježat?


- Pa moj život zavisi od mog jezika, radim te jezičke stvari, to ne treba nikom nigdje osim u tim zemljama.


- Sjedi onda đe i sjediš. Saš ti kući, eno vidiš ono brdo tamo...


- Vidim.


- Iza ti je Bosna... - Izgovori to spasonosno kao onaj partizan na kraju filma Hajka, vodeći ranjenog druga u partizanski raj.


Na granici šutnja, a odmah po njenom prelasku, istiha zapjeva: Bosno moja, jabuko u cvijetu, što me puštaš da lutam po svijetu. 


- Ne znam tu – rekoh.


- Miloš Bojanić.


Druga pauza bila je u kafani Drinski raj.


- Čuj ih, čuj ih - skretao mi je pažnju na zvukove koje sam jedva razaznavao kao ljudske glasove.


- Kaže jedna drugoj: Pa što mi, bona, nisi rekla. Trebala si nazvat, u ponoć u ponoć.


- Ja, i?


- Poželio sam se ovog našeg bosanskog kad ga žene pričaju. E vala ću baš večeras sjest kraj nekih žena samo da ih slušam. 
Kad smo krenuli, zastao je kratko da fotografiše Drinu.


- Da ženi Viberom pošaljem, da joj vadim mast, voli ona Drinu, biće joj krivo što nije ovdje.


U autobusu se pretvorio u turističkog vodiča za usputne, danas nepostojeće, kafane.


- E vidiš ovu napuštenu kuću s crvenom fasadom?


- Vidim.


- To ti je bila diskoteka. Dolazila raja iz Vlasenice, Milića, Zvornika, sve gore od Han Pijeska, toliko je to bilo popularno mjesto. Mi po Vlasenici hodamo negdje do deset, onda u auta i ovamo...


Domalo smo prošli i kraj Muhine kafane, danas ruine, u koju su svi šoferi prije rata "uvraćali", a vidio sam i nepostojeći restoran kod Željka, gdje se najbolja riba jela, uvijek friška, netom u Drini ulovljena, samo što sama iz vode u tavu nije uskakala.


- Haj se sjeti sad šta si mi pričao od Beograda negdje do Šapca. Te ne valja, te ne bi se nikad vratio, sve ćeš prodat da ti djecu nešto ne povuče ovamo... A vidi sad? – podsjetio sam ga na početak našeg poznanstva. 


- Ne znam... Kako sam se približavao, sve je u meni nešto raslo, ko kad u djetinjstvu usitne dani do rođendana...
Prilikom izlaska dvaput mi je mahao. Jednom s izlasnih vrata, drugi put prolazeći ispod prozora. Cestu je preskakutao i ubrzo mi nestao iz vidokruga zajedno s Vlasenicom.

I znao sam, prostodušje je to što me potreslo i u Švajcarskom vozu i u bosanskom autobusu. Neiskvarenost koju patnja unizi taman onoliko koliko ona patnju uljepša.

(zurnal.info)