Tajni život pjesama: Razgovor s knjigama koje nisam pročitao

Postoje pisci koji svojim načinom života zasjene svoje djelo, pa mnogi ne znaju nijednu Ujevićevu pjesmu, ali znaju neku anegdotu o njemu. Postoje i oni čiji je život bio sve osim dosadan, ali je njihova snaga pripovijedanja učinila da ljudi bolje poznaju život njihovih likova nego njih samih, naprimjer djed Rade i Ježurka Ježić su mnogo popularniji od Branka Ćopića. Isto je sa Sušićevim Taletom. Takvo što i ne čudi kod onih u čijem životu i ne bi bilo ničeg zanimljivog da jednom godišnje ne odu na promociju vlastite knjige.

Postoje i oni čija proza zasjeni njihovu jednako kvalitetnu poeziju da mnogi i ne znaju da su ti pisci ustvari i pjesnici. Takav je meni Ćamil Sijarić. Ima i obratnih slučajeva. Skender Kulenović i Oskar Davičo, naprimjer, imaju tako dobre romane da bi se mogli svrstati u pjesme nad pjesmama. Davičov se i zove Pesma.

Ima i onih čija jedna zbirka zasjeni drugu jednako vrijednu. Recimo, to se desilo s Kamenim spavačem Maka Dizdara koji je krivicom književnih kanonizatora njegovu Modru rijeku gurnuo gotovo u zaborav.

PJESME KOJE NISAM PROČITAO

Ima, međutim, i onih čiji je sam naslov zbirke dovoljan za poetsko nadahnuće čitaoca i to toliko da nikad ne pročita zbirku a da je preko naslova doživljava kao nešto prilagodljivo vlastitom životnom iskustvu. To su oni naslovi zbirki kroz koje nepročitane pjesme pokušavaju da iscure i saoblikuju se s tvojim životom.

Takav naslov mi je „Poprskan znojem kazaljki“ – prva objavljena zbirka Raše Livade. Uvijek mi je padao na pamet kad se znojim čekajući teške vijesti. To se ne znojim ja, nego vrijeme koje ko zna kakvo zlo donosi i od muke tog saznanja znoji se i svojim me znojem prska.

Kad sam intenzivno pisao političke analize i komentare znao sam sebi laskati naslovnom sintagmom zbirke pjesama Duška Trifunovića – „Tumač tiranije“.

Najviše sam i u najrazličitijim situacijama upotrebljavao „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“, naslov zbirke pjesama Miljenka Jergovića. Pošto je nisam pročitao, nemam pravo da govorim o čemu pjesnik u njoj piše, ali to me ne sprečava da učitavam kako je to zbirka o samoći. 

Parafrazirao sam taj naslov kad ni s kim nisam imao priliku dijeliti vlastita interesovanja. Jednom sam se, tako, upustio u traženje foto knjiga po sarajevskim knjižarama i ni u jednoj nisam našao nijednu. Samoća se ogleda i u interesu za gitarske fingerstyle aranžmane rock klasika. Potom za fotografisanje odraza gradova u lokvama. Ništa, dakle, ekscentrično i nedostižno. Dobro, fotografisati odraze gradova u lokvama možda jeste malo ekscentrično. Ipak, nije nezanimljivo. Unatoč tome, to su u Sarajevu usamljenička interesovanja, kao penzionersko hranjenje golubova. 

Vremenom su i one nekad najsvakodnevnije stvari počele izazivati osjećaj usamljenosti tako da je postalo sasvim legitimno pitati se: Bavi li se noćas iko u ovom gradu poezijom? Japanski, iz naslova knjige, postao je tako metafora usamljenosti. 

SPAŠAVANJE ARKHAMA

Japanski je za Mirzu bilo mnogo stvari, no njegovu samoću odlučio sam da podijelim s njim kad su u pitanju društvene igre na ploči. U Sarajevu su se mogli naći šah, tavla, čovječe ne ljuti se te druge opšteprihvaćene igre. On je tražio Arkham Horror. Uspio ju je naći u Zagrebu. Igra je snažno intertekstualno povezana s djelima Mirzinog omiljenog pisca horor priča H. P. Lovecrafta i njegovom Ktulu mitologijom. Radnja je smještena u Arkham, Lovecraftov fiktivni grad u državi Masačusec. 

Cilj igre je onemogućiti buđenje lovkraftijanskih božanstava. Arkham je portalima spojen s drugom dimenzijom, obitavalištem zlih, primordijalnih bogova, čije je buđenje pogubno za grad. Zatvarati i/ili zapečatiti ta vrata znači držati božije oči zatvorenima, ne dozvoliti im da se probude. Sve što vide, uništit će.

Da spašavam Arkham, zapala me je uloga Darella Simmonsa. 

U njegovom opisu stoji: „Čak i dok je odrastao u Arkhamu, Darrell je uvijek znao da postoji nešto bizarno u vezi s njegovim gradićem. Nakon što je završio srednju školu, otišao je raditi za Arkham Advertiser kao fotograf, a od tada je 'prepuzao' svaki pedalj svog grada. No sinoć je Darrell vidio nešto strašno - nešto što je potreslo njegov svijet do temelja i raspršilo iluzije o sigurnosti koje svi potičemo kako bismo zaštitili svoje umove i duše. Njegov urednik kaže da je samo 'vidio stvari', ali kada je napuštao zgradu novina, znao je tačno šta je vidio i odlučio je to pokazati svijetu! Ovaj put će biti oprezniji. Ovaj put će slikati i dokazati da stvari u Arkhamu nisu normalne.“

Radio sam kao novinar i bio (kao i danas) strastveni zaljubljenik fotografije, tako da nisam imao problem identificirati se s Darellom. Arkham smo ubrzo povezali sa Sarajevom. Zla božanstva bili su lokalni moćnici koji su sve što su vidjeli uništili, isisali iz toga život i pustili da tavori poput zombija. Život je sveden na jednu dimenziju, instinkt za preživljavanjem, a svaki interes veći od toga dočarava ti vlastitu usamljenost.

Igrajući se i kroz priču prevodeći Arkham u Sarajevo izgovorio sam: Drži li noćas iko u ovom gradu bogovima oči zatvorenim.

Bila mi je to ujedno i najjača parafraza nepročitane Jergovićeve knjige. Od usamljeničkog jadikovanja knjiga je počela da govori o egzistenciji cijelog grada.

Takve naslove tražim za svoje nenapisane knjige. Ako ih ikad napišem, a ostanu nepročitane, svaki dokoni čitalac moje biografije kroz taj naslov upisivat će svoj sadržaj učitavanjem. Knjige se tako najbolje množe.

(zurnal.info)