Tajni život pjesama: Tako tijelo stade, na putu kroz tminu

PRAVEDNIK

Hodeći kroz zemlju 

Kroz noći i dane 

Vidio je navist 

Vidio jest bolest

 

I vidao rane 

 

Pa izreko slovo 

Dižuć glavu k nebu 

Pitajuć o tajni 

Na putu ka grebu 

 

Pitajuć o tajni 

 

A nebo bi plno 

Muka ot olova 

Te ta slova čuše 

Oni što brez duše

 

Te ta slova čuše 

 

Vraždom se zasmija 

Zmija aždahaka 

Bo glas se izgubi 

U gluhoti mraka

 

Bo glas se izgubi 

 

On se spusti u se 

Među katakombe 

Psi kosti rastepu 

Nakon hekatombe

 

Psi kosti rastepu 

 

Tako tijelo stade 

Na putu kroz tminu 

Pade al glas jedan 

Zvoni kroz tišinu 

 

Al glas jedan zvoni 

 

Glas što vječno leti 

K nebu u visinu 

 

Eže vječno leti

 

(Mak Dizdar)

 

Brat: Đoko i Smail su 10. maja krenuli za Austriju, trebalo je preko Srbije, i na Mađarskoj granici trebao je jedan čovjek da ih čeka da dalje idu za Austriju.

Svjedok: Što se tiče Smaila, 30. april, znači  kada je već krenula ta nesreća i u Brčkom, odlaskom mostova, on se zatekao ovdje u Šatorovićima, odakle sam i ja, odakle je i Smail, a žena i djeca bili su mu u Njemačkoj. I on je imao želju po svaku cijenu da ide djeci, da ide ženi i da budu zajedno.

Svjedok 1: 30. 4. 1992. godine u ranim jutarnjim satima došlo je do dizanja Savskog mosta, negdje oko 4 - 4.30. Nakon 10-15 minuta dignut je i Željeznički most koji se nalazi jedno kilometar-dva niže, tako da dizanjem tih mostova prekinuta je komunikacija sa svih strana.

Brat: Jedan od razloga zašto je Đoko odabran da SmaIla vozi je što je već bio nekog poznanika ili prijatelja muslimana prevezao preko granice.

Svjedok: Meho je pitao Đoku: Bi li, Đoko, ako ideš već za Mađarsku, da povedeš i Smaila, mog zeta? Prihvatio je bez razmišljanja. A možda je potrebno napomenuti da je prije 5-6 dana prebacio već jednog momka iz Šatorovića, dakle pomagao je ljudima da se spoje.

Brat: Kad su oni krenuli, ja nisam bio ovdje u Dubravicama. Kad sam se vratio, negdje poslijepodne, ja sam saznao da su oni otišli. Sutradan mi je postalo sumnjivo, kad se niko nije javio, pošto smo mi tada imali telefone, mogli smo zvati bilo gdje u svijetu i nas su mogli da zovu, bilo mi je sumnjivo zašto se ne javlja da je stigao. I onda već pomalo nekakav crv sumnje je proradio pa sam ja uglavnom preko vojske, preko komande kontaktirao određene ljude i tražio postoji li način da se provjeri da li je negdje usput bilo nekakvih problema i prvu nezvaničnu informaciju sam dobio 11. maja poslijepodne da su negdje skinuti s puta i da se nalaze negdje u pritvoru. Već 12. maja  ujutro smo krenuli u policiju. Bukvalno ne zna niko ništa, nemaju pojma kad se dogodilo, gdje se dogodilo, ko je presreo, znači do dana današnjeg niko zvanično ništa nije odgovorio i do momenta kad je sahranjen vodio se kao nestala osoba. Ustvari obojica su tako vođeni, i Đoko i Smail. 

Svjedok 2: Ne znam kojeg su datuma došli. Goran je ušao u hangar i nama je rekao da ustanemo, da stanemo pored zida. Mi smo ustali svi pored zida i reko nam je: „Sad ćete vidjeti kako Srbin spašava muslimana“. Reko nam je da su počeli da bježe prema Bijeljini. Nije rekao ko ih je uhvatio, uglavnom da su uhvaćeni i da su ih doveli u SUP Brčko, da su ih ispitivali u SUP-u, a kaže toliko su se držali za ruke da ih nismo mogli rastaviti.

Rekao je: „Vidite kakvi smo ljudi da ćemo prvo svog čovjeka Srbina ubiti, pa onda muslimana“, tako je i bilo. Kaže trojica dobrovoljaca da se iznese ubijeni Srbin i trojica, jedan s kofom vode, dvojica sa metlom, da se opere krv. To kad su oprali, rekao je Goran, sad je red i na ovog. Čuo se pucanj, opet trojica dobrovoljaca da iznesu, trojica da peru. I ja sam prao Smailovu krv.

Svjedok 3: Doveli su Smaila i ovog momka Đoku iz Dubravica svezane lisicama, jedan drugome za ruku. Adnan Kucalović je momak koji je posljednji u Luci ubijen, on je bio tu noć u policiji kad su dovedeni Smail i Đoko i on je meni prenio da su oni njih tukli čitavu noć. Doveden je i on sa njima u Luku da bi, kad su ova dvojica stradali, sutradan i on bio ubijen.

Sestra: Ja sam pričala tako jednom čovjeku koji je bio komšija od tih ljudi gdje smo mi bili smješteni, zamolili ga da nas odveze u SUP, otišli smo tamo Seka, Đokina supruga, i ja. Ja sam jednostavno mislila da ću tamo dobiti nekakvo saopštenje da je on negdje u pritvoru. Jer pričali su da je najvjerovatnije smješten u Sremskoj Mitrovici pa sam ja mislila otići ćemo posjetiti ga, i da mu kažemo da znamo gdje je i da se ne brine. Međutim, saznali smo da se desilo to što se desilo... Zaobilazili su istinu da nam kažu... Pričao nam je jedan čovjek da je poginuo na prvoj ratnoj liniji, kao da su oni njih sve isturili da ratuju pa kao da je on počeo da bježi, da su ga ubili. Ja kažem nije istina, čula sam nešto drugo, onda je on rekao samo da je ubijen. Pitala sam gdje je njegovo tijelo, šta je sa njim, i više ništa ne znam, tad sam se onesvijestila i probudila sam se u Domu zdravlja.

Brat: Čovjek s kojim sam ja razgovarao je u to vrijeme bio ovako prilično visoko pozicioniran policijski službenik. I ja sad prijatelja jednog potaknem na jednu priču. Ja sam znao da on nešto od tog zna, da je nešto po tom radio i onda, moj prijatelj, kao slučajno, kaže: „Prošle godine ubili ste čovjeka i šta sad?“ Ovaj je rekao: „Nuđeno mu je da produži, što nije.“ Nije on znao da sam ja Đokin brat. Njegova je priča bila da je Đoko, kad su ih zaustavili na punktu, mogao produžiti, a Smail je kao neka druga priča.

Majka: Smailov otac je mislio da ja nešto znam o tome. Došao bio da pita. Hakija, moj brate dragi, čula sam da su nastradali, ne znam ništa više šta i kako... On je, jadan, sjedio ovako ko i ja, obolio isto ko i ja, kako je meni moj sin, tako je i njemu njegov, teško je bilo... Posjedili smo, ponudila sam ga kafom, zahvalio mi se, ne može piti kafu, otišao je da ne zna ništa kao ni ja, tako je dan po dan prolazio. E onda, kad su javili da su pronašli moga Đoku, onda je Mićo javio to Smailovoj sestri Smaili. I onda je došao Smailov otac i Smailov brat na sprovod i isto su bili tužni kao i ja jer ista ih je sudbina potrefila. Osjetila sam sve kao da sam u njemu, ja mislim da je i on tako osjetio prema meni, jer, ipak, roditelj svaki bol ima isti.

Brat: Đoko je pronađen u toj zajedničkoj grobnici tamo na Farmi kod Brčkog, mislim da je iskopavanje bilo '98. ili '99. a zvaničnu informaciju, nakon potvrde DNK, dobili smo 2002., i sahranjen je tačno 12. maja 2002. godine. A Smail je pronađen u Goricama ja mislim, na toj drugoj lokaciji, mislim da je bilo 2001, mislim da je 2003. godine obavljena sahrana. 

Sestra: Ja sam išla mami tužna, uplakana, kako im saopštiti sve to... Međutim, ona sva srećna izlazi pred mene i priča mi kako je ona skinula crninu, jedno vrijeme je bila obukla, no neće da sluti zlu, nada se da je njen sin živ, obukla je neku veseliju boju, priča da je očistila njegovim zečićima i sva srećna ona je pričala kao da će se on pojaviti odnekuda. Ja sam tog momenta počela plakati i mama je shvatila šta je bilo.

Majka: Mi sinoć pričamo, kažem: Snaho, on da je mogao to da uradi, on da ode a da ostavi Smaila da ga ubiju, ne bi mu nikakav život bio, ne bi on to mogao podnijeti.

Brat: Valjda ljudi da bi opravdali na neki način to što se dogodilo, onda oni puste te razne priče, te Smail je bio sekretar SDA, kod njega je bila blagajna SDA, tu se radilo o milionima maraka pa su to oni negdje vozili... Čak apsurdi, idu u Srbiju da kupe oružje za muslimane... Nevjerovatne gluposti, ali kod neupućenih ljudi i to prođe. Jednostavno, ne možeš nekog ubiti i reći mi smo pogriješili, moraš dodati težinu tome, da je to bio izdajnik, da je to... Vjerovatno je to neko htio da ostavi poruku da zajedničkog života više nema i da ne treba da ga bude. I možda svako sljedeći ko bude pokušao, da će isto proći. 

Supruga: Kad usnim, pojavi se meni Đoko i kaže: „Ja sam živ.“ Mi se ispričamo. Pa mi dođe na san s torbom, kao da je radio na terenu, i ja njemu kažem kako pričaju da je stradao, a on opet kaže: „Ja sam živ, ne znaju oni“, i tako da sam ja vesela, drago mi. Moja djeca se raduju. Kad se probudim, Đoke nema. Znam da čovjeka nema, a dođe mi na san kao da je živ, i mi se tako ispričamo i s djecom se, s djecom se igra. I tako više puta, koliko puta, kao da je traka... Onda kuća se radi, on je tu, pomaže, interesantno je stvarno, teško je kad se probudim, a sva sam sretna dok je san. 

Sestra: Đoko je obožavao životinje, inače nikad nije jeo meso, obično bi govorio kako ljudi mogu da kolju da bi jeli. Sama mi ta riječ „kolju“... Ne mogu da je izgovorim. Imao je zečeve... Bio je previše emotivan, ja mislim da iz tog razloga nije jeo meso. 

Supruga: Zec se zvao Miko, joj ne mogu se sjetiti kako se zvala zečica... Bilo je 50 malih, i oni su imali imena. Pričamo i o njima i on meni sav sretan kaže: „Doću ja opet.“

Sin: Kad smo se vratili iz Labucke, osjećao sam da ga nema tu. Nismo se sa njim ni pozdravili kad smo išli tu u Labucku, kod babe, tamo je bilo sigurnije, on je tada spavao. Da ga ne budimo, da se odmori. 

Majka: Kad se molim Bogu, uvijek kažem zakloni moju djecu od svakog trenutka tuge i nevolje i svačiju djecu sačuvaj, jer grijeh je da se molim Bogu da samo čuva moju djecu. Nek Bog čuva svačiju djecu jer i moja djeca treba da imaju s kim da žive. Taj što je mog sina ubio, sad kad bi mi ga doveli, sto sam puta rekla, sad kad bi mi ga doveli i rekli ovo je taj što je ubio tvoga Đoku, samo bih se sažalila na njega i suze prolila, ništa ne bih rekla. Moj sine, Bog će te kazniti, i kazniće ga Bog. A znaš šta, i ovo se molim Bogu, da ne pate njegova djeca, jer nisu kriva njegova djeca što je on moga sina ubio, nisu kriva djeca.

(zurnal.info)