Tajni život pjesama: Sumatra na Trebeviću

Prije sedam godina stajao sam s njim pri vrhu Trebevića. Gledali smo na Sarajevo i okolna brda i planine, a on mi je rekao da će tu napraviti planinarski dom.

Kao planinaru, taj mu je iskaz pristajao, ali kao stručnjaku za liftove, koji stalno radi vani, ni najmanje. Nakon toga je otišao da radi u Saudijsku Arabiju, pa u Englesku, pa u... I tako sedam godina.

Onda se vratio s ušteđevinom investiranom u stolarski pribor. Nije s njim stigao puno uraditi, ali dovoljno da izgubi prst. A onda je krenulo – izgradnja Doma. 

DOM SE GRADI S VJEROM U SAN

Dom se gradi s vjerom u san. San ima graditelj, a vjeru, osim njega, svi koji mu pomažu ostvarenje. Dom se gradi novcem, a novac se dobija prodajom stolarskog pribora.

Čovjeku u Živinicama odvezli smo jednu mašinu za drvo. On skuplja svoj stolarski san i žali se na vrijeme kojeg nema da san živi. Živi svoju dobro plaćenu stvarnost vezanu za naftnu industriju.

- Ako ne radiš, imaš vremena, ali nemaš para; ako radiš, imaš para, ali nemaš vremena.

Ne zna kad će tu mašinu stići koristiti, ali neka je ima.

U povratku stajemo kod prodavača antikne i polovne robe. Tražimo roštilj za Dom.

- Najbolji ti je moj, lični. Gusani. Vidiš, imaš na njemu i kuhalo… Dok je meso na roštilju, preklopljeno, ovdje kuhaš neku čorbu ili pripremaš sos. Ja ga kupio u Švici, kad sam išo kod djece. Palim ga kad oni dođu, deset dana u godini. Ne treba mi, vala, može mi deset dana koristit bilo kakav. Sve tri ove kuće su moje, i ona šuma iznad, osam dunuma. Samo ova kuća u kojoj su mi stvari procijenjena je na milion, a kad bi mi sad neko za sve što imam dao milion, ja bih se spakovo i pravac u Švicarsku djeci...

Roštilj vozimo do Doma. Primož priča kako su doskora njegove muke bile iste. U šta potrošenih 49 godina? Sad je kraj, ima svoje jedno mjesto gdje mu mogu doći svi koji ga žele. A svi koji žele planinu, žele i njega. Na njoj, među ljudima, nema boljeg njenog poznavaoca.

Zove ga Selma da pogleda šta će od njenog starog namještaja odgovarat za Dom, ja u Domu već vidim jednu od svojih gitara i čiviluk, Kefalo pomaže snagom i umijećem, gotovo je postavio pod, još izolacija i može početi primati planinare.

KRENU, SUMATRA

Sjedimo na klupi ispred Doma i gledamo u zalazak sunca. Najdalji vrhovi dobijaju boju mora. Sarajevo će uskoro postati hipnotisano jato svitaca što u mjestu treperi. Svaki svitac je duša nekoga koga su nam život ili smrt odnijeli i sebi je prizivamo na mjesto na kojem smo uslovljeni samo svojim željama. Najveća je da nadoknadimo zajedničko izgubljeno vrijeme.

I krenu iz mene Sumatra:

 

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.


Pomislimo: kako su tihi, snežni


vrhovi Urala.

 

Rastuži li nas kakav bledi lik,


što ga izgubismo jedno veče,


znamo da, negde, neki potok


mesto njega teče!

 

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,


dušu nam uvija, sve tešnje,


beskrajnim mirom plavih mora,


iz kojih crvene zrna korala,


kao, iz zavičaja, trešnje.

 

Probudimo se noću i smešimo, drago,


na Mesec sa zapetim lukom.


I milujemo daleka brda


i ledene gore, blago, rukom.

KADROVI PRIRODE

Ovu pjesmu Miloša Crnjanskog sam davno razumio, ali prvi put tu doživio. Prvo ide smiraj, zbog osjećaja bezbrižnosti, lakoće postojanja i nježnosti, a potom sjeta uz neminovan osjećaj blage tuge koju ubrzo potiskuju nepotrošivi kadrovi prirode. 

Jedino što nas trajno prošlošću obilježava jest sam naziv Doma – Jure Franko. Vraća u vrijeme kad je mjesto rođenja više ličilo na blagoslov nego na prokletstvo. Ali stvara i nadu da će tu nastati novi svijet starog kova, manje sklon raspadu. 

(zurnal.info)