Tajni život pjesama: Dugo odgađani susret sa Đerćekuom

Iz jedne od osnovnoškolskih čitanki (ne sjećam se više za koji razred) u sjećanju mi je ostalo ime Envera Đerćekua (Enver Gjerqeku). A ostalo je zbog naziva njegove pjesme uvrštene u Čitanku – Besa. I prvi stih te pjesme mi je ostao, mada sigurno djelimično kroz vrijeme deformisan. Glasio je: Ne pominji tu riječ, od olova težu.

Tih dana, pred prvi susret s tom pjesmom, prvi put sam čuo za riječ besa. Nakon kokica, košpica, svakovrsnih slastica, bila je to nova predrasuda koju su mi pokušali usaditi prema Albancima, tada masovno nazivanim šiptarima. Sve ono što je ostalo danas netaknuto unutar srpskih nacionalističkih krugova, a tiče se Albanaca, prije rata je bilo tako unutar svih, bez obzira na naciju, vjeru, ideološku orijentaciju, itd.

RIJEČ UBICA

A o besi se pričalo kao o riječi koju, kad je Albanac spomene to znači, najblaže rečeno, da će nekom glava pasti. Ne navedi nijednog da to izgovori – bilo je jedno od pravila utuvljenih mi kroz odrastanje. To su pričali stariji dječaci, tinejdžeri, nama mlađima. Besa je, ukratko, predstavljena kao riječ ubica koju izgovaraju Albanci kad ih nešto strašno naljuti.

Ne znam kojeg sam od njih i mogao navesti da izgovori tu riječ. U našem gradu bilo je svega nekoliko albanskih porodica, s kojima se nismo ni družili. Ali znali smo da su albanske. Dok, recimo, nismo znali ko je Srbin, ko je Hrvat a ko Musliman, čime se danas hvalimo kao činjenicom da je naš odgoj bio neopterećen nacionalizmom. Ja se uvijek ugrizem za jezik. Sjetim se Albanaca, sjetim se bese, sjetim se Đerćekua. Ta razlika nije bila uspostavljana zahvaljujući njihovom jeziku. Znali smo da su Albanci i prije nego što bismo ih čuli, jer bi nam neko već skrenuo pažnju na to.

Poslije će se kroz odrastanje ta riječ povezati s krvnom osvetom, još jednom predrasudom o Albancima, da bih kroz obrazovanje saznao da besa nije ništa drugo do čvrsto obećanje, vezana za kodeks časti kojeg imamo kod svih naroda, koja se može odnositi i na krvnu osvetu, a krvna osveta nije ništa što je opet specifično albansko, radi se o primitivizmu prisutnom manje-više u svim kulturama.

Pjesmu nikad nismo radili. Ako ju je neko, poput mene, samostalno pročitao, dobro i jest. Ne zato što je nešto shvatio, već što je moguće da su mu, kao i meni, ime pjesnika i pjesma ostali u sjećanju, pa je kao odrastao nabasao na njih i imao veličanstven užitak čitanja jednog izuzetnog pjesnika.

Ja sam kao student naišao na izbor Đerćekuovih pjesama na buvljaku i kupio ga za dvije marke. Obradovao sam mu se kao rodu rođenom. Bila je to očuvana, dakle slabo korištena knjiga, ali jedna od rijetkih koje sam na buvljaku našao da su bez posvete. Ona je, vrlo vjerovatno, bila nečiji lični izbor. Knjige na buvljacima nerijetko su tuđi, nepogođeni izbori za nas. Čuvamo ih dok se ne popune police, a onda, da bismo napravili mjesta za knjige bliže našem ukusu, šaljemo ih na buvljak da nađu sebi slične. Besa je mene našla i nije me ubila, nego oplemenila, a evo kako glasi:

Tu riječ ne izusti težu od kamena

Što po krvi huči kad te ruka steže

Ne daj onaj stisak što te srcem veže

Nabijen osvetom i gromom vremena

Ponos joj je tanak a sram u sva zvona

Kad pognute glave pada na koljena

Ona bršljan nije ni granitna stijena

Ali joj je atom teži od svih tona

Tu riječ mi ne nudi težu i od bola

Kad te steže mora kad si nijem ko pjena

Te se gubiš negdje van ovog vremena

Kad te riječ izdaje van si svakog kola

Al ne i od sudbe kada te napusti...

Ne daj više ništa glavi da izusti.

Prvi stih u pjesmi koju citiram je bolji od onog koji sam pamtio. A i više mu vjerujem. Cijeli izbor koji imam Đerćekuovi su prepjevi i prevodi vlastitih pjesama na srpsko-hrvatski. To ga je meni učinilo još zanimljivijim i istinitijim. Dakle, prvi stih po mom sjećanju imao je riječ „olovo“, a u Đerćekuovom prevodu to je kamen. Kamen je bolji izbor jer je ukorjenjeniji u tradiciji. Iako original ne znam, ubijeđen sam da i tamo stoji kamen.

OTKLJUČAVANJE PJESME

Pjesma se otključava mitom o Rozafi. Trojica braće su zidali dvorac. Što danju sagrade, noću se sruši. Savjet prolaznika je bio da neko od njih mora zazidati svoju ženu i da će onda gradnja uspjeti. Mora to biti prva žena koja im u posjetu dođe. Uslov je bio da to ženama ne kažu. Jedino najmlađi brat nije ništa rekao i, naravno, njegova žena je došla. Žene starije braće su to izbjegle jer su znale. Jer su im ovi rekli. Prekršili su besu. 

Zazidali su je uz ispunjenje njenog uslova. Ostavili su rupe za desno oko, za desnu ruku, za desnu nogu i za desnu dojku. Zbog njenog malog sina. Kad on počne plakati, da ga gleda desnim okom, drži desnom rukom, ljulja desnom nogom i doji desnom dojkom. 

U srpskoj kulturi ovaj mit živi u pjesmi Zidanje Skadra na Bojani, a neznalice i zlonamjernici ga pripisuju Andriću.

U mitskom korijenu same bese je, dakle, nepravda. 

Krenimo stih po stih.

Tu riječ ne izusti težu od kamena – kamen u koji je zazidana Rozafa, majka. Njegova težina je moralna.

Što po krvi huči kad te ruka steže – Rozafina je ta ruka koja steže i pribija dojenče uz kamen. Otud to da kamen huči po krvi. Lirski subjekt nije u doslovnom smislu Rozafino dojenče. On je naš savremenik, ali isto i pripadnik kolektiva koji drži do tog mita. Otud ovo treba čitati kao zadojenost kolektiva mitom, tj. kamenom. Tradicija tako dobija svojstva kamena – nesalomivosti, tvrdoće, hladnoće. Radi se o moralno ambivalentnim ili negativnim epitetima. Ničeg neupitno pozitivnog tu nema.

Ne daj onaj stisak što te srcem veže – Tog se odnosa spram mita za lirskog subjekta nemoguće riješiti, ali može ga savladati tako da druge ne opterećuje njime, zato kaže „ne daj“.

Nabijen osvetom i gromom vremena – Ovaj stih sadrži razlog zašto stisak iz prethodnog stiha, odnosno riječ, odnosno besu ne treba davati. Ona sadrži u sebi moment osvete i sabija u sebi sve stvarne i izmišljenje historijske nepravde – grom vremena.

Ponos joj je tanak a sram u sva zvona – hoće se reći da njeno održavanje ne hrani mnogo ponos, odnosno da taj ponos nije proporcionalan zlu koje može proizvesti (zidanje Rozafe). Sram u kontekstu mita o Rozafi možemo čitati i u smislu sramote dvojice braće koja su iznevjerila besu. Besa je ono čega se drže samo naivni, dok je većina zloupotrebljava i koristi za proizvodnju žrtvenih jaraca.

Kad pognute glave pada na koljena – stih je smisaono nastavak prethodnog. Ispunjenje bese tjera na koljena, baš kao i njeno iznevjeravanje.

Ona bršljan nije ni granitna stijena – bršljan raste uz zidine dvorca, od stijena je pravljen. Oboje imaju jaku simboliku. Ispunjeni su čvrstoćom, snagom, tvrdoćom, stamenošću, itd. Međutim, besa je još teža. U sljedećem stihu stoji da joj je atom teži od svih tona. Dakle, ona, sa svim onim što je u nju upisano, neuporediva je jedan na jedan s nečim drugim. Stijena i bršljan se porede s njenim atomom, ali tako da se istakne njena neuporedivost, da se kaže da je i taj atom teži od njih.

Tu riječ mi ne nudi težu i od bola

Kad te steže mora kad si nijem ko pjena

Ova dva stiha čine jednu smisaonu cjelinu. Radi se o duševnom bolu, opisanom morom i pjenom (bjesnilom, nijemošću, nemogućnosti da se bilo šta racionalno kaže.) Ona je teža i od toga.

Te se gubiš negdje van ovog vremena – Dakle, iracionalnost u sadašnjosti korespondira s prošlošću u kojoj traži svoje opravdanje. Ovim stihom opet se upućuje na tradiciju.

Kad te riječ izdaje van si svakog kola – Kolo označava čvrstu pripadnost, vezanost, ono je identitarni moment. Biti van kola znači biti sam. 

Al ne i od sudbe kada te napusti... No, taj kojeg napusti tradicija, tj. besa kao riječ koja je sumira, koja joj je temelj, ne ostavlja nas mimo specifične sudbe takvih, sudbe modernog čovjeka, što je usamljenost.

Ne daj više ništa glavi da izusti – stih je jasan. Više ne treba ništa govoriti, jer usamljeni glas niko ne razumije. No, lirski subjekt se zalaže, svjesno bira takvu sudbinu. On neće besu, kolektiv, hoće individualnost. Individualni moral suprotstavlja kolektivnom kao moralno superiorniji.

NEPOŽELJNI PJESNIK

Kao što sam već napisao, ovoj pjesmi, iako je bila u čitanci, nismo posvetili niti jedan čas. Dok nisam došao do nje ponovo, u studentskim danima, znao sam pomisliti, kad bi mi pala na pamet, da nastavnica nije imala štogod protiv nje jer se radilo o Albancu, albanskoj tradiciji. Kad sam se ponovo susreo s njom, shvatio sam da nije bilo o tome riječi. Ona je djeci prosto neobjašnjiva.

Međutim, neka je bila. Ona je efektnošću, zvučnošću prvog stiha ostavila izvjestan trag i slutnju kvaliteta u meni koja me u zrelijim godinama vratila Đerćekuu.

Đerćeku je besu univerzalizirao. Ona u njegovoj pjesmi nije nešto što je samo albansko. Ona je ključna riječ tradicije, i svak unutar svoje kulture to ima. Ovo je pjesma o odnosu prema tradiciji.

Za ovu pjesmu kao i za Đerćekua, kao, uostalom, i za cijelu plejadu jugoslovenskih književnika s Kosova, pogotovo koji su pisali na albanskom, danas ovdje malo ko zna. Pretpostavljam da danas za njih malo ko zna bilo gdje, uključujući i samo Kosovo. Razlog je upravo njihova interkulturalnost. Gdje je imalo više smisla pisati o osjećaju tegobe i tjeskobe koju prouzrokuje tradicija nego u zemlji koja je mogla opstati samo rješenjem napetosti među kulturama s visokim stepenom uzajamnih animoziteta (kakav je slučaj sa srpskom i albanskom)? Gdje je, upravo zbog toga, imalo više smisla pisati o pogubnosti insistiranja na tradiciji i na njenoj moći da nas drži zatočenima u prošlosti? I, na kraju krajeva, gdje je imalo više smisla ovakvu pjesmu čitati? S druge strane, ona se tek danas pokazuje istinitom u smislu da to možemo iskusiti. 

U etnički čistim sredinama, kakva je danas većina na prostoru Jugoslavije, uključujući i Kosovo, odustajanje od tradicije znači biti sam. Svaki takav ne bi trebao dati glavi više išta da izusti jer bi sve moglo biti upotrebljeno protiv njega. 

Isto tako, gdje danas jedan ovakav pjesnik može biti nepoželjniji?

(zurnal.info)