Tajni život pjesama: Ćamil Sijarić, čovjek koji je pisao moje pjesme

Među ljudima koje sam u Bosni upoznao najviše je nesretnih. Dijelim ih na one na kojima se to odmah vidi i na one koje treba čekati da nesreću iskažu.

Ovi drugi su na prvi pogled posve obični ljudi koji naizgled gravitiraju sreći ili joj se barem nadaju. Kao da se nisu predali. Odlaze na poslove, pristojni su u komunikaciji, stvarnoj ili virtualnoj, poštuju saobraćajne znakove, strpljivo čekaju u redovima, odgajaju djecu, odlaze na godišnje odmore, čak vode računa i o zdravoj prehrani, izgledu, fizičkoj kondiciji, kulturnom uzdizanju i svemu o čemu jedan nesretan čovjek ne bi trebao voditi računa. Međutim, treba ih uhvatiti u momentima kad su posvećeni samo sebi i nemaju i ne žele ništa kriti. I kad se predaju svom jedinom poroku – čašici viška, najčešće subotom. Onda vide da ustvari ne mogu biti posvećeni sebi, jer ih nema. Upitaju se se zašto ih nema, gdje su? Odgovor je u Bosni. A onda dođe ono: Eh da sam rođen negdje drugo; Eh da sam u ratu otišao...

DA SAM ROĐEN NEGDJE DRUGO

To „Da sam rođen negdje drugo“ bio je dugogodišnji radni naslov jedne moje nikad napisane pjesme. Kako bih god krenuo, zlo i naopako. Ili zapadnem u narodnjak ili u humor tipa Bora Čorba priča gluposti. Jer to i jest taj fundament, stvoreno za izrugivanje ili poetiku patetike. Da se sad ne ponižavam javno obznanjujući kako su ti pokušaji izgledali: „Da sam rođen negdje drugo, ne bi znala za me tugo“, i sve tome slično. Da sam znao nekog Šekija, Šukija ili slično nazvane estradne zvijezde, možda bih im to za 100 KM i dovršio. 

No, tema mi se činila jako važnom pa nisam odustajao od nje. Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja domovina je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje objasnila ona. Onda se to razvodnilo na radni naziv zbirke pjesama, pa zbirke priča, pa roman... Sve da opravdam svoju nemoć da poetski sažmem jednu kompleksnu temu. A nisam uradio ni to, pravdajući se nedostatkom vremena.

Onda sam čitajući poeziju Ćamila Sijarića otkrio da takva pjesma postoji. Da se cijeli život trudim da napišem svoju, ne bih mogao napisati bolju od Ćamilove.

...

Imamo silne djevojke u Šipovicama.


žanju ječam žito i pjevaju,


Pjevaju.


Jeleci im na prsima pucaju.


Košulje im prskaju.


Kidaju se petlje.




Ne mare za jeleke.


Ne mare za košulje.


Pjevaju, pjevaju naše


Djevojke 


Iz Šipovica.


Ječam žito žanju.


Tako danju…


A noću izađu na mjesečinu,


Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,


Prstima prsa pršte,


Iz kose kidaju uvojke


I vrište, vrište od muke što su


Djevojke 


Iz Šipovica.

Šipovice su Sijarićevo rodno mjesto, ali mogu biti i bilo koje drugo iz kojeg se želi otići. Za mene su Šipovice Bosna. I otkad sam saznao za ovu pjesmu, a nema tome nekoliko godina, svakom ko kaže: “Što nisam otišao” ili “Da sam rođen negdje drugo”, odgovorim da je kao djevojke iz Šipovica.

Taj odgovor ispostavio se dobrim iz dva razloga. Prvi je što niko ne zna o čemu je riječ, pa mi pruži neprocjenjivi užitak recitovanja poezije, a drugi je što i oni koji poeziju koliko - toliko čitaju prvi put se upoznaju sa Sijarićevim pjesništvom.

U Amirovom slučaju, to je otišlo i malo dalje, kad popije pa kaže: “Haj ti meni djevojke iz Šipovica.” Sijarić je, tako, bar u jednom slučaju, postao konkurencija cajkama. Za jednog pjesnika u ovakvim vremenima to nije mala stvar.

NE VIDIM DA TO MOŽE BOLJE

Ono što je za ovu pjesmu, kao i za Sijarićevu liriku generalno, karakteristično, jest paraboličnost iskaza. To je ono što ustvari Sijarićeve pjesme čini shvatljivim bez obzira na prostor i vrijeme.

Druga stvar koja pjesmu čini prijemčivom svakom jest njena uronjenost u tradiciju usmenog pjesništva i pripovijedanja. Sijarić se koristi formulama usmenog pjesništva: Jeleci pucaju; Po zelenoj, po rosnoj. Tu je i poveznica s tradicionalnom pjesmom “Ječam žela kosovka djevojka” ili njena bosanska inačica “Ječam žele Tuzlanke djevojke” koja govori o udaji. Osim toga ovo je i narativna pjesma. Oslobođena je bilo kakve hermetičnosti.

Sijarić na kraju iznevjerava očekivanja, i to daje humoran efekt. Dok očekujemo da se završi idealizacijom djevojaštva, života na selu te kako će sad noću, nakon žetve ašikovati s prozora, one izlaze i vrište od muke što su djevojke iz Šipovica. I taj paradoks čini pjesmu modernom.

Još me jedna tema pratila koju je Sijarić obradio i obesmislio svaki moj daljnji pokušaj da se njom pjesnički bavim. Ne vidim opet da to može bolje. Radi se o ovdašnjem poimanju kolektivnog identiteta. Sažeto je to u pjesmi “Druže Tito mi ti se kunemo”, kad Čolić kaže: “Naše pjesme svi neka se plaše.” Ta nepresušna potreba za sijanjem straha od sebe. Nije to Sijarić objasnio, ali je prikazao na način da obesmisli ovdašnje identitarno samopredstavljanje.

…

Taj čovjek

S oznakom na kapi –

Da se zna ko je,

Sjeo je mirno na stolicu,

I isto tako mirno nož zabo

U sto –

Da se zna ko je.

I ništa zasad: nož mu tu,

Tu on mirno sjedi –

I ništa zasad: do što u kafani

O greedy

Lampa i dalje gori.

Napolju je lijepa noć.

Kad bi se otvorili prozori,

Vidjela bi se mjesečina –

I ništa zasad: do što niko

Ne zbori.

 

Cijelo pitanje identiteta reducirao je na onog jednog kojeg je svako jugoslovensko mjesto imalo, a neka valjda imaju i danas, što dođe tako s ratnom oznakom ili u navijačkom dresu ili istaknutom tetovažom Zenice ili čime god i tad nastupi tajac. Svi se trude da ni djelić sekunde njegove pažnje ne zasluže. Zato niko i ne izlazi. Šansu za zapažanjem sval želi da dijeli sa svima prisutnima. Ako bilo ko krene prema van, on je taj kome će se ovaj obratiti, a to ne može biti dobro makar mu i utekao. Jer srešće se sutra, a onda će ovaj upitati – a što ti od mene pobježe neki dan.

Tako me je jedan predratni sitni kriminalac a ratni zlikovac jednom u kafani pozvao, neposredno iza rata, s vjerom valjda da ga čekaju odlikovanja, pozvao i pitao – a što ti mene gledaš?

- Ne gledam.

- Što lažeš, maloprije si me pogledo.

- Možda slučajno, gledam svuda po kafani, pa sam i tebe možda potkačio pogledom.

- Nemoj da ti ja pogled ovim potkačim – reče i izvadi nož.

- Jebi ga, izvini.

- Haj sad sjedi tamo.

DA JE SVE POČELO RANIJE

To je scena koju mi je prizvala ova Sijarićeva pjesma kad sam je prvi put pročitao. A onda mi se kafana iz pjesme ukazala kao Bosna i opet me zadivila Sijarićeva sposobnost reduciranja. Bilo koji ovdašnji etnički identitet može biti opisan kroz ponašanje ratnog zločinca u kafani dok još uvijek vjeruje da je narodni heroj.

Ako je iko do savršenstva doveo osnovno poetsko načelo da se sa što manje riječi i stilskih sredstava što više kaže, onda je to Sijarić.

To iznenađuje svakog ko zna Sijarića kao pripovjedača, ali ne treba. Sijarić kao pripovjedač ide nadugo i naširoko. No, iako svaka njegova priča broji na hiljade riječi, zaista je svaka od tih riječi potrebna da bi se postigao maksimalni užitak čitanja koje one pružaju. 

Ono što treba da iznenađuje jest njegov kasni početak objavljivanja poezije. Sa zbirkom Lirika kao pjesnik se pojavljuje 1988. Mnogo je već traga bio ostavio kao pripovjedač da bi ga se stiglo uopšte percipirati kao pjesnika. Rat će to učiniti dodatno otežanim. A poslije rata Sijarića kao pjesnika tek se bibliografski evidentira uz poneki osvrt koji je u svakom slučaju nedovoljan da bi se njegov poetski značaj približio njegovom pripovjednom. Nema sumnje, da je sve počelo ranije, o vrijednosti u poeziji na našem jeziku dosta bi se drugačije promišljalo.

(zurnal.info)