Tajni život pjesama: Naš i njihov Aleksa

Dječak je, na moju molbu, pročitao naglas Veče na školju Alekse Šantića.

Pučina plava


Spava,


Prohladni pada mrak.


Vrh hridi crne


Trne


Zadnji rumeni zrak.



I jeca zvono


Bono,


Po kršu dršće zvuk;


S uzdahom tuge


Duge


Ubogi moli puk.



Kleče mršave


Glave

Pred likom boga svog

-
Ištu. 

Al' tamo,


Samo


Ćuti raspeti bog.



I san sve bliže


Stiže,


Prohladni pada mrak,


Vrh hridi crne


Trne


Zadnji rumeni zrak.

Nakon zadnjeg stiha rekao je: Tobe jarabi.

- Zašto tobe jarabi? – upitao sam.

- Pa kaže “ćuti raspeti Bog”.

- I?

- Ne može Bog biti raspet.

- Šta je Isus?

- On je Božiji poslanik, nije Bog i nije raspet.

- Šta je za kršćane?

- Ali, nastavniče, zar Aleksa nije musliman?

- Otkud ti to?

- Pa iz Mostara je.

- Može li čovjek u Mostaru biti išta drugo osim musliman?

- Može Hrvat. Ali Aleksa je napisao Eminu…

Vidim da ga zbunjuje ono imama, hamama, hodžin zapis i sama zaljubljenost u Eminu koja je muslimanka. Odlučim se za recitovanje Seobe da riješim dilemu.

Pusto li ćeš biti, 

Nevesinje ravno,


Rasadniče srpstva, o kolijevko lava!


Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno - A naša budućnost, gdje je ona? - Spava...



Vjerovasmo u nju ko u sveti ćivot


Vasilija svetog što klonule snaži;


Vjerovasmo u nju ko u vječni život -
Vjerujući u vas, o orlovi naši!

I šta je sad Aleksa?

- Četnik – odvrati drugi dječak, a cijeli razred prasnu u smijeh.

- Hajde pročitajte kad je Aleksa rođen i kad je umro.

- Rođen je 1868, a umro je 1924 – pročita jedna učenica.

- Dakle, rođen je za vrijeme turske okupacije a veći dio života proveo je pod austrougarskom. Možda ste nešto dosad učili ili barem čuli o tom periodu. Ukratko, bilo je to vrijeme kad se veliki broj ljudi iseljavao tamo gdje se osjećao sigurnijim. Tad se veliki broj Srba iselio iz Nevesinja, al ii drugih mjesta. S dolaskom Austro-Ugarske iseljavali su se i muslimani. Njegova pjesma Ostajte ovdje inspirirana je, recimo, upravo iseljavanjem muslimana u Tursku. U svakom slučaju, Aleksa je bio prije svega pjesnik, izjašnjavao se kao Srbin, napisao je mnoge ljubavne pjesme, a ljubav nije ograničavao nacionalno. Ni o kakvom četništvu ni govora nije bilo. Osim toga, pisao je i socijalnu liriku. Kakva je pjesme Veče na školju?

- Socijalna – povikaše svi u glas.

- Zašto?

- Pa sve je nekako socijala teška, nastavniče, sve nešto spava, mrak je, hladno je, šta ja znam… – reče vječito pospani dječak iz zadnje klupe.

- Tako je, Amare – uskliknuh od radosti što je nešto progovorio – imamo oslikavanje jedne siromašne sredine i možemo reći da je ova pjesma socijalna. A po čemu najlakše možemo zaključiti da se radi o siromašnoj sredini, šta direktno na to upućuje?

- Kleče mršave glave…

- Bravo Samra! I, šta rade?

- Ištu.

- Mogu li glave klečati?

- Ne mogu – horski odgovoriše.

- Ovdje se radi o jednoj stilskoj figuri koju smo radili skoro. Ko se sjeća?

- Sinegdoha, cjelinu zamjenjujemo dijelom – opet će Samra.

- Tako je. Zašto je čovjek u ovoj pjesmi sveden na glavu?

Šutnja.

- Šta je u glavi?

- Mozak – svi u glas rekoše.

- I sve ono što za mozak vežemo – razum, pamet… Sve je to pokleklo, kleči, ište, prosi, pred likom raspetog Boga. A on?

- Šuti – odgovori razred.

- Pa šta će kad je raspet – oglasi se šutljivko, a ostatak razreda prsnu u smijeh.

- Hajde sad da se vratimo na ono što si ti već primijetio, kad si rekao kako je sve hladno, crno… Kako je opisan taj kontekst u kojem se ovaj puk nalazi?

- To je neko ostrvo, kamenito, ko i svako ostrvo okruženo morem, to je ta pučina plava koja spava…

- Izdvoji zvučne pjesničke slike.

- Jeca zvono, dršće zvuk, čuju se i uzdasi tuge…

- Kako to doprinosi atmosferi u pjesmi?

- Čini je još težom jer je birao teške riječi – jeca, dršće, to sve asocira na tugu, bolest, jad…

- Šta je najglasnije?

U razredu tišina.

- Šta je vašeg drugara navelo da kaže tobe jarabi?

- Šutnja – oglasi se cijeli razred.

- Dakle, šutnja Božija. To je ono što je najzvučnije, najglasnije u pjesmi, to je ono što nam je potaklo reakciju. Nemogućnost da na bilo koji način Bog pomogne, jer on je raspet. Sada je slika potpuna. Dodamo li još uz to da ljude okružuju kamen i more i da je iznad njih samo nebo, onda možemo reći, šta?

- Da je čovjek sam…

- I da se treba osloniti na sebe, aktivirati mozak, a ne prepuštati se slučaju ili nekim nadnaravnim silama. I šta sad možemo reći, ko je Aleksa bio?

- Ateist – kaže šutljivko.

- On će u džehennem – reče dječak s početka priče.

- Ne bi se složili s tobom Mostarci, njegovi savremenici. U jednom prigodničarskom tekstu o Aleksi koji je davno napisao pjesnik Stevan Raičković stoji: “Kada je umirao, mora da se ceo Mostar vajkao: Kuda će sad Aleksa? U raj ili dženet?” Opcija za džehenem nije bila otvorena. Ne može ni biti. Ako smo išta o Aleksi i njegovoj poeziji na ovom času mogli naučiti iz pjesama koje smo spomenuli, jest da su one ispunjene ljubavlju prema čovjeku. Aleksa saosjeća s ljudima u nevolji, bili oni Srbi Nevesinja, muslimani Mostara ili neki ostrvljani. Aleksa je bio dobar čovjek i dobar pjesnik.

Dječak se do kraja časa složio sa mnom.

…

Davno sam održao ovaj čas. Često sam o njemu pričao. Neke stvari otad su se promijenile. Srbi, naprimjer, danas u Mostaru nisu toliko neobična pojava. Međutim, ono što sam o poeziji naučio i što me zadivilo jest kako samo jedna pjesma (Veče na školju) može cjelokupno pjesničko djelo i pjesnika izbaciti iz uvriježene percepcije stečene opet zahvaljujući samo jednoj pjesmi (Emina). Vidio sam plastično, na djelu, kako promjena političkog konteksta utiče na promjenu doživljaja pjesnika i pjesme. I, što je najvažnije, povjerovao sam da poezija može poslužiti razbijanju predrasuda.

 (zurnal.info)