Iz Crvenog solitera: Bog na usnama, utočica za pojasom

Eritrociti opstaju dvadesetjedan dan.
Onda, krv ne valja, piše Varlam Šalamov, u  Pričama sa Kolime.
Slušam tri starice, kao Tri sestre, kako  grohotom se smiju na klupi u gradskom parku, pod krošnjom kestena.
U tek ptičene kaveze još bez usute vode,
zalutava pjevanje. Iščezava ničijost. Kaplje. 

* * *

Počneš da pišeš o strijeljanim đacima u Šumaricama, a u isti dan dječak od 14 ljeta napravi masakr svojih školskih drugara, đaka, ubije školskog čuvara, izranjava još sedmoro djece te puca u glavu nastavnice istorije!?

Kako se do ove točke stiže u svega 35 godina?
Čega smo to eksperiment, u kojem najstrašnijem opitu smo pacovarili svoje živote? I čime se, zaboga, smanjuje ovolika distribucija mržnje i kulta agresije? Nezaustavljivo kulja iz nas zvučna, vizualna, jezička, verbalna, otvorena mržnja, i kako se ona zaustavlja?
Više policije, više sile, više agresije, kaže Predsjednik. Dakle, još policije (?!)
U borbi za ćirilicu nama se televizija zove Happy, a sve su boje Pink.
Sada je sve - podivljala rulja navijača, psujućih vozača, svuda pruski "ćelavi dječaci", Renaulti, Audiji, Mercedesi, teretane i kockarnice kao pokušaji da se kontrolira moralno raspadnuto društvo, s bogom na usnama i "utočicom" za pojasom.

Kreneš da pišeš o strijeljanim đacima u Kragujevcu, a uvečer osmoro ubije novi 21-godišnji masovni ubojica, i cijelu noć ga specijalna policija tražila po selima oko - Kragujevca. (!?)
Kiša kaplje kružeći.

* * *

Kako smo od EKV-a došli do DJ Krmka? Šta se dogodilo, da samo od Vlade Divjana došli do Baje Malog? I dalje u Dorasu - u bolnicu kad moraš - nosiš sebi plahtu od kuće! I lijekove da ti ima tko donijeti, jer nemamo mi sve, mi smo bolnica nismo mi...
Šta?
Da, naravno, i pidžamu.

Za sve ove godine nije mogla biti kupljena garnitura novih posteljina u bolnici?! Nije bilo love, sve ove godine, za čiste pidžame i posteljinu. Kako je u Jugoslaviji ta posteljina postojala i za tri promjene u 7 dana?
Razumijem da Doras ne može sebi priuštiti "gama noževe" za operacije tumora mozga, ali plahte, sestre i braćo...

Propucana nastavnica "učiteljice života".

* * *

Naravno da krv ne valja, 21 dan je malo, tri tjedna. Ni ista moja krv, a kamoli ja prije 50 godina, dok mi baka tajnovito pričopričava na sećiji. Sad ja u njezinim godinama, onima u kojima mi je pričala.

Momak iz predgrađa, ratna legenda.
Još raznosi biciklom mlijeko.
Nakon rata našao vojnika za koga je razmijenjen, nakon ranjavanja i zarobljavanja na K.
Vrlo bolesnom, darovao mu bubreg.
Pokopan, čitam osmrtnicu, prije dva mjeseca.
Sve njega opet razmijenjeno. Bubreg živ ostao tako s one strane, a on mrtva legenda s ove.

* * *

Kako je moguće da sadašnji ljudi budu toliko nebrižni za sutrašnjost svojega potomstva? Zar je moguće da čovjeku nije dat uvid u ovisnost o brigama za rasu?

Recimo, u 12 mrtvačnica u Bosni i Hercegovini nalaze se posmrtni ostaci preko 3000 žrtava "proteklog rata". (Šejkovača, Podrinje, Ist. Sarajevo...)
Nema podudaranja!
Do 2001. korišćen je metod "prepoznavanja srodnika po viđenju, tjelesnoj označi i sl."
Od 21.stoljeća koristi se jel'  - DNA metod i tzv. reasocijacija - pridodavanje novonađenih ostataka ranije ukopanima.

Ostaje ovdje ničijost.
Kost koja nema podudaranje s nekim živim.
Ničega ostatak. Sve davno iskapljano.

Šejkin zamak Šejkovača. 

* * *

Dječak (14) ubojica iz OŠ "Vladislav Ribnikar" smješten je na odjel Kliničke psihijatrije "Laza Lazarević". Ne pokazuje nikakvo kajanje. Ne traži ikakvo viđenje s roditeljima.
Pita kad će ga pustiti kući.
Pita šta javnost misli o njemu.

Iz Zamka nema više ni Šejki izlaska, sada je svuda Đubrište.
Nema podudaranja. 

(zurnal.info)